Izvor: BHRT/ Lejla Čeljo (A.P.)
Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) i Memorijalni centar Srebrenica ove godine javnosti su predstavili spomen sobu i muzejsku zbirku s ličnim predmetima žrtava genocida u Srebrenici, koje su donirali preživjeli. Projekat je simboličnog naziva – “Životi iza polja smrti”. Cilj je jedan, vratiti priču na ljude koji su iza strašnih brojki ubijenih u genocidu i očuvati istinu za sve generacije koje dolaze.
Aiša Omerović, srebrenička majka, koja dijeli sudbinu sa hiljadama drugih majki. U mezarju u Potočarima sahranjeno je kaže 40 članova njene porodice. U Potočarima je ukopan i njen stariji sin Eso, koji je poginuo sa samo 22 godine. Uspomenu na njega čuva zajedno sa mlađim sinom i unučadima. Ali voljna je zbog istine i mlađih generacija da njegove stvari budu sačuvane upravo u Potočarima, spomen sobi – Životi iza polja smrti.
“To će ostati zauvijek, mi ćemo stariji pomrijeti, omladina ne zna ni čuvati. Šta će moj unuk od mlađeg sina, šta on zna šta ja to. Ja sam je donijela iz Poljske. Prije se išlo, neobična majca crvene boje, on je nju volio, nosio, ona je meni ostala, ja sam nju sačuvala iza njega, ostavila sam je da je dam, hoću da je čuvam”, priča Aiša.
U spomen sobi izloženo je 45 ličnih predmeta koji su pripadali žrtvama genocida, najčešće, pronađeni su pored njihovih tijela u masovnim grobnicama.
Spomen soba i izložba iza polja smrti svjedoči o životu prije i poslije genocida. Zanimljivo je da su čak vojnici holandskog bataljona UN-a koji su ‘95. bili u Srebrenici dali dječije crteže, koji su tada djeca poklanjala njima. Ipak, najviše predmeta na trajno čuvanje poklonile su majke Srebrenice.
“Svjesne su da na ovom mjestu, gdje su možda im posljedni put vidjele žive svoje sinove i muževe, da će na ovom mjestu taj predmet pronaći neku dodatnu vrijednost i da će pričati priču onu koju su one tad jedine znale”, ističe Almasa Salihović, glasnogovornica Memorijalnog centra Srebrenica.
Bitna stavka projekta “Životi iza polja smrti” jesu snimci 100 svjedočanstava preživjelih žrtava genocida. Preživjeli i članovi porodica žrtava odlučili su podijeliti najteža iskustva i javno govoriti o posljedicama genocida. Ovo je jedinstven arhiv koji priču vraća na ljude, a ne brojeve, kažu u BIRN-u.
“Mislim da je jedinstven alat, neću reći projekat, alat borbe protiv revizionizma i negiranja genocida. Ono što nam je značajno da već postoje u BiH projekti koji uključuju mlade i daju im ovakve alate da se educiraju o ratu u BiH i genocidu u Srebrenici”, kaže Denis Džidić, direktor BIRN-a BiH.
Sve više mladih uči i čuva istinu ovo podneblja. Jedan takav je Đorđe, porijekolm Grk, a student u Londonu. Sa 23. godine ovo ljeto provešće u Memorijalnom centru i učiti o genocidu i njegovim posljedicama. Njegova poruka je da mladi moraju čuvati istinu.
“Ja bih rekao da je prevažno da svijet zna da su žrtve u Srebrenici kao prvo ljudi”, ističe Đorđe Konstandi, student iz Velike Britanije.
Đorđe je danas vršnjak Ese, sina Aiše sa početka priče. Danas širom svijeta prenosi i Esinu istinu i hiljade priča i istina ubijenih Srebreničana i njihovih majki. I to je zadaća kako ove arhive, tako i našeg obrazovanja kao kamena temeljca da se sačuva istina o genocidu.
