Otkud voda na Zemlji? Naučnici misle da su na tragu otkrića

0
25

Zemlja i druge stjenovite planete našeg Sunčevog sistema proizvodi su bezbrojnih sićušnih planetezimala – kamenčića primordijalne kosmičke prašine koji su se nakupili prije više od četiri milijarde godina. Sada, nova analiza sugeriše da su ti planetezimali već sadržali vodu, prenosi portal Science.

Naučnici su testirali uzorke iz meteorita za koje kažu da su jednako stari kao i ti planetezimali. Pritom su pronašli znake hemijskih reakcija za koje se zna da se događaju u prisutnosti vode.

U tim uzorcima danas nema vode, ali naučnici još uvijek mogu ući u trag vodi koju su nekad sadržali.

Tokom vremena, ako je voda u prisutnosti drugih elemenata, atomi kiseonika molekula vode će se odvojiti i spojiti s tim elementima.

Voda i gvožđe će, na primjer, proizvesti metalni oksid. To je materija koja boji Marsovu površinu u crvenu boju.

Međutim, čak i tog metalnog oksida već odavno nema u meteoritima — ali s ‘nestajanjem’ bi sa sobom odnio malo gvožđa iz meteorita.

To znači da naučnici mogu da tragaju za drevnom vodom mjerenjem nivoa gvožđa u meteoritu u poređenju sa ostalim elementima svemirske stene.

Naučnici su očekivali da će pronaći otprilike onoliko gvožđa koliko i nikla i kobalta.

Ali, umjesto toga, pronašli su da dosta gvožđa nedostaje u poređenju s njima što ukazuje na prisutnost kiseonika i, šire, vode.

Ukratko, zaključili su da je prvobitni materijal koji je formirao unutrašnji Sunčev sistem vjerovatno uključivao vodu.

“Razlika između onoga što smo izmjerili u meteoritima unutrašnjeg Sunčevog sistema i onoga što smo očekivali implicira oko 10.000 puta veću aktivnost kiseonika“, rekao je Paul Asimov, geolog i geohemičar s Kalifornijskog instituta za tehnologiju.

Ako su vodonik i kiseonik iz vode bili prisutni u tim primordijalnim planetarnim građevnim blokovima, onda je to dobar znak da su i drugi elementi – ugljenik i azot, ključni za stvaranje života – također mogli biti tamo na početku.

Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Astronomy.

Program N1