U susret iftaru – ramazanske priče

0
34

U mjesecu smo ramazanu. Namaz, post i ibadet su postali dijelovi naše svakodnevnice malo više nego inače. Neka i ova priča bude jedan lijep ibadet ove ramazanske noći.

“Jedne prilike Ahmeda ibn Hanbela, dok je bio na putu, zadesi vrijeme namaza.

On skrenu u mesdžid pored puta kako bi klanjao u džematu. Nakon namaza sjedio je u zikru,a džamijski hizmećari počeše čistiti džamiju i istjeraše ga da vani nastavi svoje virdove. Kad je bio ispred džamije, ugleda prekoputa jednu pekaru pa uđe u nju i zatraži da u njoj završi svoj zikr.

Učeći dove primjeti kako pekar stalno izgovara estagfirullah, pa ga po završetku upita za njegovo stanje, zašto stalno govori “oprosti mi Allahu”.

“Ma to je usput ovako, dok radim, učim istigfare, tesbih, tehlil, tekbir itd.” odgovori mu pekar.

Onda ga imam Ahmed upta, ima li neke koristi da je primjetio od takvog života, pa mu pekar reče:

“Za što god sam digao ruke i uputio dovu Allahu da mi da, Allah mi je dao. Sve što poželim uputim dovu i Allah mi omogući.”

Ahmed ibn Hanbel se prijatno iznenadi,pa ga upita: “Zar nemaš ni jednu želju, a da ti Allah nije udovoljio?”

A pekar odgovori: “Imam, samo jednu želju koju mi Allah nije omogućio, jednu dovu koja mi nije uslišana!”

Pa ga imam upita: “Šta je to što ti nije udovoljeno?”

A pekar reče: “Allah mi je sve omogućio, sve što sam poželio dobio sam, ali stalno dovim Allahu za jednu stvar, a nikako da mi usliša.”

“Šta je to?” nestrpljivo će imam Ahmed.

“Već dugo vremena imam želju da vidim imama Ahmeda ibn Hanbela, a Allah mi je to uskratio!”

“Pa, ja sam Ahmed ibn Hanbel, a ti si razlog radi kojeg su me izbacili iz džamije!” viknu imam Ahmed. ”

Dova: Allahu moj, Tvojoj Milosti se nadam. Ne prepuštaj me samome sebi ni koliki je treptaj oka. Popravi svako moje stanje. Amin!

 

izvor: mojcazin.ba