SREBRENICA Kao što i svaka priča o ovom teškom događaju počinje…
-Jednom davno, jako davno, zamrznuo se jedan grad, a bilo je ljeto.
Smrt.
Teška riječ, zar ne? Svi nekako, kada se spomene, pokušavamo da udaljimo tu temu.
“Ima vremena, nemoj o tome”…
A kako je bilo onim ljudima? 8372 duše.
Nestale, odjednom. Nevine i same, otišle su bez galame.
I nije ih niko pitao gdje će, otišli su od svoje kuće. Morali su.
I tako, nestadoše te duše, mir sav zločinci urušiše.
Zbog tih događaja, zaledi se taj grad.
U sred ljeta, bio je laka meta.
Naša Srebrenica.
Pocrvenila je njena zemlja, a i dan danas stoji mrlja.
Kiša je padala iz očiju. Natapala je zemlju.
Muk se danas “čuje”, ali zvuk pucnjave u glavama njihovih najbližih ostao je.
Ta bijela Srebrenica!
Danas ima neobičnu i tužnu bijelu boju, izgubila je radost svoju.
Ali, ne predaje se ona!
Ljudi koji su to učinili nisu obraza imali. I ko zna, gdje su sad…
Kako mogu noćima spavati, a ove zločine ne sanjati?
Nikad mi neće biti jasno, ali mogu ovo reći glasno:
GDJE JE STID ZA POČINJENI GENOCID!?
Majkama se srca za njihovim sinovima cijepaju. Sestre za braćom svojom plaču, jer ne mogu sretno sa njima uz igru da skaču… Kiša svakog 11. jula pada, više me to i ne čudi sada. To je svake godine tako…
I nebo za Srebrenicom plače, svake godine sve jače i jače… Zbog čega? Zbog čega sada taj grad pati?
Ubili su 8372 duše, kao iz šale.
Bez empatije. Sa lakoćom.
Bez ljudskosti i brižnosti.
Važno je samo reći… DA SE NIKAD NIKOME NE PONOVI SREBRENICA!
11.07.1995.-11.07.2022.
8372 ♡
Piše: Almasa Verem
