Koliko su radnici u Jugoslaviji morali raditi da bi priuštili osnovne životne namirnice, a koliko danas?

0
73

Bosanci i Hercegovci imaju percepciju da su bili bogatiji tokom 1980-ih nego sada. Međutim, da li ta percepcija ima uporište u stvarnosti bila je predmetom istraživanja Centralne banke Bosne i Hercegovine.

Često objašnjenje za dobra stara vremena je loše pamćenje, a čini se da se to pokazalo i u slučaju istraživanja objavljenog na web stranici Centralne banke BiH.

Naime, istraživanje je rađeno o sveprisutnoj percepciji Bosanaca i Hercegovaca da je život u Jugoslaviji bio bolji nego što je danas. Međutim, ako se vodimo empirijskim podacima koja se u predstavljena u istraživanju, postaje očigledno da “dobra, stara vremena” ipak nisu bila toliko dobra.

 

Da bi došli do najtačnijeg zaključka, istraživanje je pokušalo odgovoriti na dva pitanja: da li je ekonomska vrijednost novca veća sada ili tokom 1980-ih i da li je sadašnji pravni i regulatorni okvir povoljniji u pogledu regulative, pristupa finansijama i nabavke roba i usluga.

Istraživanje je uzelo u obzir nekoliko ključnih indikatora kao što su kontrola cijena i zaštita potrošača, zaštita prava radnika, fiskalni i finansijski sektor i realna ekonomska vrijednost plata.

 

Jugoslavija kao jedinstven ekonomski model

Jugoslavija je imala jedinstvenu hibridnu vrstu ekonomskog sistema. Nije bila strogo centralizovana državno planirana, kao što je to bio slučaj s mnogim ekonomijama istočne Evrope u tom periodu, ali nije bila ni tržišna ekonomija svojstvena zapadnim zemljama.

Međutim, ekonomska kriza 1980-ih uslijed ekstremnih neravnoteža i naglog rasta vanjskog duga, posebno uzrokovanog naftnom krizom, dovela je do ozbiljnih problema, uključujući devalvaciju, nesolventnost države i pad životnog standarda.

Visoki dug nije bio rezultat centralnog planiranja već nekontrolisanog zaduživanja pojedinačnih jugoslovenskih republika, koje je omogućeno amandmanima na ustav iz 1974. godine. Vanjski dug je bio podijeljen između centralne vlade i republika, s brojnim međunarodnim zajmodavcima. MMF je odigrao ključnu ulogu u izbjegavanju bankrota, ali uz zahtjeve za reformama koje su, iako nužne, doprinijele izazovima u zemlji.

Kasnije su u Jugoslaviji sprovedene zakonske i regulatorne promjene, ali se smatralo da su bile sporije i da nisu imale veliki uticaj zbog birokratske neefikasnosti, zaštitnih pravila i decentralizacije ovlaštenja za zaduživanje.

Danas Bosna i Hercegovina pokušava uskladiti svoj pravni okvir s EU standardima, ali je suočena sa izazovima uspostavljanja funkcionalne tržišne ekonomije i koordinacijom ekonomske politike.

Fiskalni i finansijski propisi u bivšoj SFRJ dozvoljavali su nekontrolisano zaduživanje republika i preduzeća, što je rezultiralo znatnim rastom duga. Napori za rješavanje ovog pitanja uključivali su usvajanje zakona 1989. i 1990. godine. Međutim, ove reforme su došle kasno i na njih je negativno uticala valutna politika. Nasuprot tome, današnji pravni okvir u Bosni i Hercegovini je više strukturiran, sa entitetskim propisima koji regulišu finansijski sektor. U bankarskom sektoru sada dominira strani kapital, koji se smatra dobro regulisanim. Zaduživanje, dug i garancije su strogo regulisani, osiguravajući fiskalnu stabilnost i štiteći prava potrošača.

Značajna razlika između dva perioda leži u fiskalnoj stabilnosti i dostupnosti sredstava. U 1990. veliki dug, nestabilna valuta i izgubljena štednja bili su glavni problemi, dok su 2022. bila na snazi stroga pravila zaduživanja, stabilna valuta i zaštita depozita.

 

Plate u BiH i Jugoslaviji

Međutim, šta je s realnim platama? Često čujemo od ljudi koji su privređivali u Jugoslaviji da im je standard bio bolji nego sada. Frustracije zbog inflacije nakon pandemije i zbog rata između Ukrajine i Rusije su dodatno intenzivirane.

Da bi došli do najboljih rezultata poređenja, istraživanje je uradilo obračun “radnog vremena za zaradu” novca za kupovinu određenih proizvoda koje se zasniva na prosječnoj neto plati i prosječnoj cijeni tih proizvoda. Ova metoda pomaže u poređenju perioda bez daljnjih prilagođavanja podataka i modela.

Općenito, današnjim radnicima s prosječnom platom treba otprilike isto vrijeme, ili čak nešto manje, nego 1990. godine da priušte osnovne prehrambene artikle poput hljeba, brašna, mlijeka, jaja i putera. Isto se odnosi i na troškove električne energije. Međutim, neki proizvodi, poput jestivog ulja, kafe, pirinča, drva za grijanje i uglja, sada zahtijevaju znatno manje radnog vremena nego 1990. godine.

Najuočljivije razlike u pristupačnosti uočavaju se kod električnih uređaja i namještaja. 1990. godine radniku sa prosječnom platom bilo je potrebno više od mjesec dana da zaradi dovoljno novca da kupi električni šporet ili komad namještaja. U 2022. za to je potrebno manje od pola mjeseca.

Analiza se takođe proteže na različite periode, kao što je 1986-1990 u odnosu na 2018-2022, kako bi se uzeli u obzir sezonski ili krizni efekti. Period 1986-1990 pokazao je nestabilnost cijena i disparitet plata i cijena, dok je period 2018-2022 bio relativno stabilan do 2022. godine kada je inflacija porasla zbog globalnih kriza poput pandemije Covid-19 i rata u Ukrajini.

Sve u svemu, osnovni prehrambeni proizvodi koštaju otprilike istu količinu radnog vremena za oba perioda, ali skuplji proizvodi su danas mnogo pristupačniji. Analiza također uključuje podatke iz daleke 1960. godine, otkrivajući da plate radnika sada omogućavaju pristupačniju kupovinu u većini kategorija proizvoda.

Procenat plata koji se troši na osnovne proizvode značajno se smanjio tokom vremena. 1960. godine radnik bi trošio 89% svoje plate na osnovne proizvode, dok bi 2022. godine to iznosila otprilike jedna trećina njihove plate.

Udio radno sposobnog stanovništva u ukupnoj zaposlenosti je neznatno smanjen, a postotak žena u ukupnoj zaposlenosti se povećao od 1990. godine.

 

Zaštita potrošača – Bolje u BiH nego u Jugoslaviji?

U prošlosti, Jugoslavija je bila poznata po svom kompleksnom sistemu kontrole cijena, s posebnim odjeljenjima u vlasti i kompanijama koja su se bavila nadzorom cijena, ponude, potražnje i efektima kontrole cijena. Ovaj centralizovani i komplikovani sistem imao je svojih problema, uključujući nisku produktivnost i neefikasnost u kompanijama.

Danas, u Bosni i Hercegovini, situacija je, ipak, drugačija zato što postoje tri različita zakona koji regulišu cijene u različitim regionima. Međutim, ovi zakoni se primenjuju samo u slučaju poremećaja na tržištu. Posebne inspekcije nadgledaju sprovođenje ovih propisa o cijenama.

Što se tiče zaštite potrošača, 1980-ih godina su postojale određene mjere, ali su bile ograničene zbog centralizovane odlučivačke moći. Danas, potrošačka prava su zaštićena zakonima Bosne i Hercegovine, pružajući bolji okvir za zaštitu potrošača nego ranije. Postoje institucije poput Ombudsmana za zaštitu potrošača i Konkurencijskog vijeća BiH koji regulišu uslove na tržištu i štiti prava potrošača.

U suštini, pravni i regulatorni okvir za cijene i zaštitu potrošača doživio je transformaciju od složenog i centralizovanog sistema za vrijeme Jugoslavije do fragmentiranijeg, ali institucionaliziranog sistema u 2022. godini.

Na osnovu podataka iznesenih u ovom istraživanju, ono što bi se moglo zaključiti je da Bosanci i Hercegovci često pogrešno percipiraju način života koji su imali za vrijeme Jugoslavije. Objektivni podaci pokazuju da je Bosna i Hercegovina po mnogim indikatorima uspješnija od Jugoslavije, a istraživanja ove vrste predstavljaju važnu okosnicu za kvalitetniji javni diskurs po ovom pitanju.

Pristup zasnovan na dokazima važan je temelj demokratskih zemalja jer doprinosi procesu razbijanja predrasuda i zabluda, te utire put većem integritetu i povjerenju između kreatora politike i građana.

 

N1