“Prvi slučaj koronavirusa registrovan i u BiH”
Ovako je glasio naslov teksta koji je odjeknuo u našoj zemlji, prije tačno godinu dana, 5. marta 2020.
Naime, tog smo dana potvrdili prve slučajeve novog koronavirusa u Bosni i Hercegovini.
Bili su to otac i sin iz Banje Luke koji su se vratili iz tada jezivog europskog žarišta – Italije.
Četiri dana kasnije, 9. marta, bilježe se prvi slučajevi i u Federaciji. Riječ je bila o ženi iz Zenice koja se vratila iz, također, Italije.
Tako je počeo pandemijski pakao u ovoj zemlji.
Jedan talas, lockdown, karantin, ušlo nam sazad, umiru prvi prijatelji, bolesne prve porodice, online nastava, klasteri, korona derneci, PCR testovi, ljeto, mir, drugi talas, mjere, maske, distanca, higijena, novo normalno, novi soj, njujorški soj, britanski soj, brazilski soj, južnoafrički soj, nigerijski soj, cjepivo, vakcine, nada, aplauzi, pjesma, pandemija, citokinska oluja, ključne dvije sedmice, izolacija, samoizolacija, respiratori, kisik, jesen, novi strah, otkazi, dugotrajni COVID, anosmija, simptomi, virus, infekcija, antitijela, T ćelije, imunitet, potpuni slom svih nivoa vlasti, bilteni, brojke, umrli, oporavljeni, novozaraženi, proteinski šiljak, Wuhan, WHO, pomoć, donacije, šišmiši, pijace, teorija zavjere, patnja, smrt, bolest, recesija, laži, nasilje, kriminal, mutacije…
Nije bilo dana, niti jednog od ovih 365, a da nismo čuli bar jednu od gore nabrojanih riječi.
A, sve je – kako se pretpostavlja – počelo negdje krajem 2019. u Wuhanu, kineskom gradu u kojem smo gledali početak haosa. Prvog decembra te godine zabilježen je prvi slučaj.
Jedna za drugom, u svijet su dolazile slike „apokalipse“ iz Kine, ljudi koji padaju na ulici, koji ne mogu da dišu, zaključani gradovi i prazne ulicae, a onda su uslijedile i iz ostatka svijeta…koronavirus se nesmiljeno širio, ne gledajući ko smo, koje nam je boje koža, kojim jezikom govorimo, u šta vjerujemo.
U martu 2020. zvanično je proglašena pandemija (od grčke riječi pan “svi” i demos “ljudi”) što označava širenje infekcijske bolesti u širokim geografskim regijama, kontinentalnih ili globalnih razmjera.
Danas, 365 dana kasnije, brojke su sumorne.
U svijetu je zabilježeno, do sinoć, 116 miliona slučajeva. Dva i po miliona oboljelih nije preživjelo.
U BiH, ukupno 134.892 osobe imale su infekciju COVID-19.
Od tog broja, njih tačno 5.200 nije preživjelo…
Mi, koji jesmo, umorni smo. Globalno. Nestrpljivi smo čekajući povratak u „staro normalno“. Čekajući i nadajući se vakcinama, koje su u Bosnu i Hercegovinu zasad došle “stidljivo”, u malim količinama – a i to zahvaljujući predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, koji je poklonio prvo RS-u – gdje je u međuvremenu stigao i ruski Sputnik V – pa onda i FBiH.
A, prve smo karantinske korake napravili zagrljeni. Aplaudirajući medicinskim radnicima. Pjevali smo i plesali na balkonima, smijali se nestašicama toalet papira i brašna, učili kako napraviti maske.
No, onda smo zagrebali ispod površine početnog optimizma. I vidjeli da nismo svi bili u karantinima. Zabranjeni korona derneci širili su virus imena SARS-CoV-2 nevjerovatnom brzinom.
Teoretičari zavjere našli su novi „sveti gral“, šireći laži i stvarajući pošast zvanu „antikovidaši“ ili „covidioti“, kako im ‘tepaju’ na Zapadu. Nema ko im nije bio kriv za virus, koji „ne postoji, ali ga širi 5G mreža, a za sve je nekako kriv Bill Gates koji želi da nas čipuje“.
I tako. Nakon tri stotine i šezdeset pet dana smo podijeljeni na one koji nose maske, i one koji ih ne nose. Podijeljeni na vakcinisane i nevakcinisane. One koji imaju posao i one koji više ne rade.
Na zemlje koje strateški čuvaju svoje građane, i na one kojima do toga nije baš suviše stalo.
Znate u kakvoj zemlji mi živimo, a znate i da se pandemiji još uvijek ne nazire kraj. Stoga, sve što možemo je – maske, distanca, odgovorno ponašanje.
Jer, kraj će doći. U to ne treba sumnjati.
Pitate se – kakav će biti? Kakvi ćemo biti mi?
Najbolji komentar na ta pitanja dao je slavni bioetičar Jacob M. Appel, koji je, kada su ga pitali kako je COVID promijenio budućnost društva, kazao:
„Pitaju me često – da li će se vratiti putovanja? Da li ćemo i dalje imati Zoom sastanke? Ne, mislim da je najvažnije, dugoročno pitanje, kako će ovo promijeniti ljude koji su preživjeli godinu dana lockdowna, kakve će biti generacijske implikacije? A, pitanje je – hoće li nas to učiniti altruističnijima? Hoćemo li se okupiti i biti ljudi koji će više darovati krv ili postati darivatelji organa ili provjeriti starijeg susjeda ili ćemo postati plemena, povući se u sebe i postati ona vrsta ljudi koji su hermetički zatvoreni u svoje domove i povremeno se pojavljuju kako bi se potukli oko toaletnog papira?“
