Donjovakufljanin Roman Petrović: 77. godišnjica smrti prvog predsjednika ULUBiH

Jedan od naših najtalentiranijih i najznačajnijih slikara u prošlom vijeku Roman Petrović od prvog pojavljivanja sa svojim slikama, 1917. godine, pa do kraja života pripadao je generaciji umjetnika koji su stvarali historiju bh. slikarstva između dva svjetska rata.

Mnogi prijatelji, kritičari i historičari umjetnosti dodjeljivali su mu epitet neponovljiv, jer je među prvima u BiH kombinirao moderne i hipermoderne smjerove slikarstva.

– Evo, dao sam vam sebe kao kubistu, naturalistu, klasicistu, modernistu i impresionistu. Sad me tražite – izjavio je Petrović tridesetih godina prošlog vijeka, prilikom pojavljivanja na prvoj izložbi grupe „Četvorica“, koju su, uz Romana, činili slikari Karlo Mijić, Đoko Mazalić i Sigo Summerecker.

Otac Ukrajinac

Roman Petrović je rođen u Donjem Vakufu, 1896. godine. Njegova majka Sofija bila je Poljakinja, a otac Ivan Ukrajinac, kojeg je u vrijeme Austro-Ugarske posao kraljevskog činovnika doveo u Bosnu i Hercegovinu. Talent je Roman naslijedio od oca koji se amaterski bavio slikarstvom.

Nakon završene gimnazije, koju je pohađao prvo u Mostaru, a kasnije u Sarajevu, Roman je studirao slikarstvo u Petrogradu, Krakovu, Zagrebu, te u Budimpešti, gdje je diplomirao. Od 1925. do 1927. godine boravio je u Parizu, gdje je na njegov rad utjecao jedan od najvećih francuskih slikara Pol Sezan (Paul Cezanne).

Najveći i najpoznatiji ciklus slika Romana Petrovića je „Djeca ulice“, među kojima se posebno istakla „Dječak sa balonom“. Tematiku ovog ciklusa čine napuštena djeca, kako ih je on nazvao, „male skitnice“, a mnogi kritičari su saglasni da „Djeca ulice“ predstavljaju temelj kasnijem socijalno angažiranom umjetničkom pravcu u bosanskohercegovačkom slikarstvu.

Ovaj Petrovićev ciklus slika inspirisao je bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovliju da napiše istoimenu priču „Djeca ulice“ tridesetih godina prošlog vijeka, kojom je na najvjerodostojniji, najemotivniji i najljepši način iskazao duboko poštovanje i zadivljenost dobrotom i likom svog prijatelja i velikog umjetnika Romana Petrovića.

Srčani udar

Osim socijalne tematike, Roman je slikao autoportrete i portrete, među kojima se ističu portret njegove sestre Kazimire, dvojni portret majke i sestre, te portret pjesnika Tina Ujevića. Slikao je i pejzaže, mrtvu prirodu, aktove i sakralna djela. Uz svog savremenika i prijatelja slikara Đoku Mazalića, ikonografski je najviše obogatio bosanskohercegovačko slikarstvo 20-ih godina prošlog vijeka.

Cijeli svoj stvaralački vijek Petrović je bio uzor, učitelj i autoritet brojnim mlađim umjetnicima, među kojima su se isticali Ismet Mujezinović i Mica Todorović. Taj utjecaj na mlade umjetnike, njegove vrhunske slike, ogromno znanje i velika empatija prema drugima rezultirali su da Roman bude izabran za prvog predsjednika Udruženja likovnih umjetnika BiH (ULUBiH), odmah po njegovom osnivanju.

Romanov stvaralački rad prekinula je iznenadna smrt usljed srčanog udara, u njegovom ateljeu u Sarajevu, 25. maja 1947. godine. Živio je samo 51 godinu.

Galerija „Roman Petrović“ u Sarajevu, koja je otvorena 1980. godine, nosi ime ovog neponovljivog i humanog umjetnika, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara prošlog vijeka.

Ćirilica i latinica skupa

„Blizu ulaza na Groblje svetog Josipa, ono najveće staro sarajevsko katoličko groblje, gdje među sedam hiljada pokojnika leži i pjesnik Kranjčević, neobičan je nadgrobnik. U plitkom kamenom okviru dva grobna mjesta, podijeljena na dvije grubo obrađene položene ploče, iznad kojih je, unutar okvira, zemljani pravougaonik za sadnju cvijeća, iz kojeg su i u rano ljeto 2017. rasle tri kultivirane grobljanske biljčice. Na lijevoj su ploči crnom bojom, u lijepo kreiranom fontu ispisana četiri imena. Na desnoj su nacrtane dvije djevojčice, sjede na kubusu, jedna na krilu drži lutku… Dva su imena uklesana ruskom ćirilicom, ime oca Ivana Petrovića (a zapravo Petroviča), i ime sina Romana Petrovića, a dva su uklesana poljskom latinicom, ime majke Zofje Petrowicz i sestre Kazimire Petrowicz. Po nekom samoodabranom, porodičnom redu identiteta, sin je preuzeo očevo ukrajinsko – a ne rusko – a kći je preuzela majčino poljsko podrijetlo“, napisao je književnik Miljenko Jergović.

Izvor: Avaz

Facebook
Twitter
X
WhatsApp
Telegram
Email
Print