Protivnici dopune Krivičnog zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca pozivaju se na pravo slobode izražavanja te tvrde da je na taj način ozakonjen verbalni delikt. Takva misaona i moralna perverzija moguća je u glavama onih koji pravo na slobodu mišljenja i govora izjednačavaju s pravom na širenje laži, negiranja odgovornosti i ponižavanja nevino stradalih žrtava genocida i drugih ratnih zločina.
Piše: Drago Bojić
Nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko donio odluku o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, većina političara i intelektualaca u Republici Srpskoj i Srbiji tome se usprotivila, tvrdeći da u Srebrenici nije bilo genocida i da takvu odluku nikad neće prihvatiti. Mnogi od njih negoduju i zbog načina na koji je odluka donesena, smatrajući da nije dobro da se zakon nameće, da nije uopće dobro da se bilo što u BiH nameće, te da treba pustiti domaće političare da se sami dogovaraju o takvim pitanjima. Jasno je, naravno, da odluka o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca ne bi nikad bila donesena da se čekalo da to učine domaći političari. Uostalom, Inzko je u obrazloženju svoje odluke i rekao da je cijeli svoj mandat, a trajao je 12 godina, čekao da tu odluku donesu domaći političari. Budući da do toga nije došlo, on ju je nametnuo.
Nisu samo političari iz Republike Srpske nezadovoljni Inzkovim dopunama Krivičnog zakona BiH. I neki među hrvatskim političarima smatraju da Inzkova odluka nije dobra. Tako primjerice zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Borjana Krišto (HDZ) smatra da „takve odluke i potezi nisu dobri za BiH“. Krišto je kao diplomirana pravnica svjesna da se Inzkova dopuna Krivičnog zakona BiH odnosi i na ratne zločine hercegbosanske politike i na ratne zločince koje njezina stranka slavi kao heroje. Bošnjačka strana oduševljeno je pozdravila zakon o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca, zaboravljajući pritom da se taj zakon ne odnosi samo na srpsku i hrvatsku ratnu politiku, nego i na bošnjačku, jer su i pripadnici Armije BiH činili zločine.
Bez zakonâ nije moguće urediti međuljudske odnose. Kad bi se kojim slučajem dokinuli zakoni koji uređuju društveni moral, i kad bi se naprosto dopustilo da svatko djeluje prema svojoj savjesti, nastao bi kaos u međuljudskim odnosima. Nisu sve savjesti dobre, ima i loših i izopačenih savjesti. Dobra savjest je ona savjest koja dopušta da se „informira i obrazuje“ i koja uzima u obzir „objektivnu hijerarhiju dobara“ (R. Spaemann): „Nepravedno oštećujući, vrijeđajući, povređujući nekog drugog, čovjek neposredno oštećuje i samog sebe i ima lošu savjest“.
izvor: tacno.net
