Legenda o Ajvaz-dedi i odlazak na Ajvatovicu je tradicija koja vijekovima živi i prenosi se generacijama „Ajvaz dedo sklonio se pod okrilje ‘božjeg spasa’ i svakog jutra prije izlaska Sunca na spomenutoj stijeni izlazio na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da spomenuta stijena božijom svemoći raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. Tamo je uzvišenom bogu iskazao zahvalnost a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka pa su se veseli u kasabu vratili. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac”. Bilješka Muhameda Enverije Kadića (1855. – 1931.).
Nigdje se u tako velikom broju u Evropi ne obavlja dova muslimana kao na Ajvatovici. Impresivno je pogledati povorke konjanika i pješaka pod barjacima kroz proplanke, pa preko pitomih livada, kako se kreću prema Ajvatovici. Svake godine zadnje nedjelje u junu, hiljade vjernika dolazi u Prusac da bi posjetili turbeta Ajvaz-dede i Hasan Kafije, te Ajvaz-dedinu stijenu i Ajvatovicu.
Ajvatovica, autentičan biser i znamenitost ove zemlje, jedna je od najatraktivnijih vjerskih destinacija u BiH, ali i dalje, te danas prevazilazi same okvire vjerskog turizma i poprima oblike internacionalnog karaktera. Obilježava se u više gradova i mjesta, spajaju se kulturni, sportski i zabavni sadržaji i aktivnosti, te okupljaju mnogobrojni vjernici koji na vrelu gase žeđ, onu fizičku, ali i duhovnu.
Tradicionalni ceremonijalni dio Ajvatovice počinje paradom okićenih konjanika i pješadije. Bajraci, konji, tekbiri, ilahije su sastavni dio duha Ajvatovice. Defile konjanika u tradicionalnoj bošnjačkoj odori i prozivka barjaktara ispred Handanagine džamije u Pruscu vjerno oslikava duh Ajvatovice.
