Vernesa Manov – Licem prema zemlji

0
194

Licem prema zemlji

A i,ti,

hajde,

pjesniče bjelosvjetski,

pričaj s licem prema zemlji,

povezanih dlanova,

o životu

poemama raznovrsnim!

Kaži nam,

svjetski pjesniče neki,

kako je to prekrasno

kada se dijete na svijetu ovom rodi!

Napiši i prevedi pjesmu na jezicima – inim,

a onda se zaputi u moj kraj i

zapitaj se što Dolina od srebra

jecajima i tišinom istovremeno

zbori tajnu rođenja i prerane smrti!

Zašto sada,

opet,šutiš?

Zapitan si?

Zabezeknut si?

Ili je previše pakla jedanaestog julskog dana

koji ti stravom inspiraciju može sa smuti?

Ili kriješ kao da te se ne tiče

što jednom je krvlju

srebrene izvore počeo zlobnik

da muti?

A, jesi li se zapitao ikada,

o,čovječe,

kakva strava mora da se

na zemlji desi

kada smrću  se napakosti

ama bez truna uzvraćene mržnje,

ljudima,dječacima,

djeci?

Zemlja i kosti dozivaju:

“O,razumu,gdje si?”

Grumen  svježe

okrvavljene zemlje

na obrazu mom,

u duplji praznoj

ugošćava danas

samo

jednu po jednu

našu kost!

Osam hiljada,

i još ko zna koliko duša nije mali broj!

Naprotiv,

neizbrojan je to preveliki bol!

Tamo gdje obraz moj

mati mi je posrebrenila

dobrotom svojom

pakost je,

u času ponižavajućem,

u bol neisplakanu

pretvorila.

Vasiona je šutjela.

Mržnja je jezdila.

Savjest se pogubila.

A moja zemlja,a moja majka,

a moja supruga,

a moja kćerka,

a moja Srebrenica-

sva se u krik patnje,

krik tuge,

krik zbog neljudskosti,

u nekoliko sati

potjere,

pokude,

pohoda dželatovog,

pohote neljudskosti goleme,

pred  zaškiljenim

očima čovječanstva

pretvorila.

I bijeli zec u dječačkim rukama

drhtao je.

I djevojčica bezimena u naručju

bolna je.

I Ramino”Dolamo”

na svim jezicima tuge

ima svoje značenje.

I moja zemlja

osam hiljada,

i još ko zna koliko

suza za životima našim prolila je!

I plavetnost trenerke

crnilom  zemlja obojila je!

I težina oružja silnog

trepavice  naše,

pune snoviđenja mladalačkih,

kao lukove mladih lijeski

polomila je!

I  crna glina rumen obraza čestitih,

žedna, do posljednje kapi ispila je!

I smrt  svojim ljetnim dahom

sebi dozvala je!

I sve živo u zbjegovima  šumskim sabilo se!

 

 

Mokrim stopalima  mjesečinu julsku da otkrije Puteve spasa molilo je!

Po određenju,

po usudu

ovom ovdje,

ovom našem

nije moglo biti drugačije!

Ništa drugo osim zlobe

u oko krvničko nije moglo

da stane!

Dječak iz naroda jednog dobrog,

neunezvjerenog srca,

je drhtao

kao nevino lane!

A na nekom Samitu o miru

zvonce za odlazak pred bogate

svjetske  mondenske trpeze

sve je bilo učestalije.

Plač  bosanske djece,

u velike svjetske dvorane

nije mogao da stane!

Vi ste,

o živi naši,

ti koji glas naš

morate

i Bosnom

i Hercegovinom

i Evropom

i svijetom

o postojanju našem,

 

o sudbinama našim

 

do kraja svijeta

 

pronositi.

 

 

Ništa nemojte skriti!

 

 

Mi moramo znati

 

da istina o nama

 

ne smije prestati trajati!

 

 

Zemljo,

 

licem smo te natopili okrenuti

 

da nebo nam je što dalje!

 

 

Čuli smo samo plač srebreničke majke!

 

 

Klanjamo se Onome

 

kojem se utječemo

 

i kojeg i kroz vaša srca

 

molimo

 

da ne odustanete od nas

 

sve dok sve kosti ne smirimo

 

i dok u tabutima,

 

u bijelim laticama

 

najtužnijeg cvijeta

 

ne počnemo

 

o pravdi da snujemo!

 

 

Jedino tako će neponiženo

 

i  pravično lice i

 

život  na zemlji pronositi!

 

 

Vernesa Manov, 10.07.2018.godine