Licem prema zemlji
A i,ti,
hajde,
pjesniče bjelosvjetski,
pričaj s licem prema zemlji,
povezanih dlanova,
o životu
poemama raznovrsnim!
Kaži nam,
svjetski pjesniče neki,
kako je to prekrasno
kada se dijete na svijetu ovom rodi!
Napiši i prevedi pjesmu na jezicima – inim,
a onda se zaputi u moj kraj i
zapitaj se što Dolina od srebra
jecajima i tišinom istovremeno
zbori tajnu rođenja i prerane smrti!
Zašto sada,
opet,šutiš?
Zapitan si?
Zabezeknut si?
Ili je previše pakla jedanaestog julskog dana
koji ti stravom inspiraciju može sa smuti?
Ili kriješ kao da te se ne tiče
što jednom je krvlju
srebrene izvore počeo zlobnik
da muti?
A, jesi li se zapitao ikada,
o,čovječe,
kakva strava mora da se
na zemlji desi
kada smrću se napakosti
ama bez truna uzvraćene mržnje,
ljudima,dječacima,
djeci?
Zemlja i kosti dozivaju:
“O,razumu,gdje si?”
Grumen svježe
okrvavljene zemlje
na obrazu mom,
u duplji praznoj
ugošćava danas
samo
jednu po jednu
našu kost!
Osam hiljada,
i još ko zna koliko duša nije mali broj!
Naprotiv,
neizbrojan je to preveliki bol!
Tamo gdje obraz moj
mati mi je posrebrenila
dobrotom svojom
pakost je,
u času ponižavajućem,
u bol neisplakanu
pretvorila.
Vasiona je šutjela.
Mržnja je jezdila.
Savjest se pogubila.
A moja zemlja,a moja majka,
a moja supruga,
a moja kćerka,
a moja Srebrenica-
sva se u krik patnje,
krik tuge,
krik zbog neljudskosti,
u nekoliko sati
potjere,
pokude,
pohoda dželatovog,
pohote neljudskosti goleme,
pred zaškiljenim
očima čovječanstva
pretvorila.
I bijeli zec u dječačkim rukama
drhtao je.
I djevojčica bezimena u naručju
bolna je.
I Ramino”Dolamo”
na svim jezicima tuge
ima svoje značenje.
I moja zemlja
osam hiljada,
i još ko zna koliko
suza za životima našim prolila je!
I plavetnost trenerke
crnilom zemlja obojila je!
I težina oružja silnog
trepavice naše,
pune snoviđenja mladalačkih,
kao lukove mladih lijeski
polomila je!
I crna glina rumen obraza čestitih,
žedna, do posljednje kapi ispila je!
I smrt svojim ljetnim dahom
sebi dozvala je!
I sve živo u zbjegovima šumskim sabilo se!
Mokrim stopalima mjesečinu julsku da otkrije Puteve spasa molilo je!
Po određenju,
po usudu
ovom ovdje,
ovom našem
nije moglo biti drugačije!
Ništa drugo osim zlobe
u oko krvničko nije moglo
da stane!
Dječak iz naroda jednog dobrog,
neunezvjerenog srca,
je drhtao
kao nevino lane!
A na nekom Samitu o miru
zvonce za odlazak pred bogate
svjetske mondenske trpeze
sve je bilo učestalije.
Plač bosanske djece,
u velike svjetske dvorane
nije mogao da stane!
Vi ste,
o živi naši,
ti koji glas naš
morate
i Bosnom
i Hercegovinom
i Evropom
i svijetom
o postojanju našem,
o sudbinama našim
do kraja svijeta
pronositi.
Ništa nemojte skriti!
Mi moramo znati
da istina o nama
ne smije prestati trajati!
Zemljo,
licem smo te natopili okrenuti
da nebo nam je što dalje!
Čuli smo samo plač srebreničke majke!
Klanjamo se Onome
kojem se utječemo
i kojeg i kroz vaša srca
molimo
da ne odustanete od nas
sve dok sve kosti ne smirimo
i dok u tabutima,
u bijelim laticama
najtužnijeg cvijeta
ne počnemo
o pravdi da snujemo!
Jedino tako će neponiženo
i pravično lice i
život na zemlji pronositi!
Vernesa Manov, 10.07.2018.godine
