Moj djed je s jedanaest godina ostao siroče. Otac mu je poginuo, a majka se preudala. Ostao je sam na svijetu. On i njegov maleni, šestogodišnji brat Mujo. Život ga nije mazio.
Nedostatak očinske brige i ljubavi u djetinjstvu, povremeno bi nadomještao amidža Huso. Ipak, taj jedanaestogodišnji dječačić put kroz život morao je prokrčiti sam. Zaposlio se u rudniku, jer školu nije završio. Oženio se, skućio, dobio mnogo djece, a onda i unučadi. Među njima i mene. U rudniku je zaradio penziju, ali je čitav život pravio i ljudima kuće. Ljudi su ga tražili i zvali jer je bio dobar majstor, a i nije tražio puno para. Uvijek je govorio: “Znam ja kako je kad se kuća pravi. Sve ti treba.”
Svi smo ga voljeli, a i on je imao jedno more ljubavi za nas, svoje unučiće, ali i za ostalu djecu u selu. U tome svemu nema ništa posebno, jer svi smo mi voljeli svoje djedove.
Ja ovo pišem s drugim ciljem.
Moj djed nije bio učen, ni načitan, ni alim, ni ulema. Bio je skromni rudar, seljak, siroče. O islamu je znao ono što bi čuo od hodže na džumi i ono što bi na rijetkim sijelima, kad se njive porade i ljetina skupi, čitala Ramina Azra (djevojčurak koji je također spadao u red djedovih miljenica) iz Takvima. Posebno je volio kur’anska kazivanja, a od njih najviše ono o Musau a.s. kako ga je Allah dž. š. spasio od Faraona kada je bio dijete u bešici.
“Bog spasi onog koga treba spasiti”- govorio je kada bi se kakva nedaća otklonila.
Klanjao je svaki vakat i postio, od kada za sebe zna. Kurban je klao svake godine i to na način da sebi kupi ovnića dok je još janje, jer nije imao novca za ovna. Onda bi tog ovnića toliko pazio i umilio kao da mu je dijete. I sada imam jednu od slika na kojima je dedo s kurbanskim ovnom. Ovan lijep k’o iz slikovnice, a dedo nasmijan i ponosan na ljepotu žrtve koju će prinijeti Bogu. Od tog svog ovna uvijek bi osušio kožicu i na onako lijepoj, bijeloj i iščešljanoj klanjao bi narednih godinu dana.
Vjera kod moga djeda je bila čvrsta i jednostavna. Znao je da Bog postoji i da ćeš, ako si dobar, otići u Džennet, a ako nisi ideš u vatru. I od svega to jedino je bilo važno, i to je bio jedini smisao – BITI DOBAR, uvijek i svugdje.
Moj djed je kalemio voćke, i svoje i tuđe. Nana ga je često ružila i govorila da džaba kalemi i da će sve to tuđa djeca polomiti i pobrati. A on bi je gledao sa smješkom i odgovarao: “Ja i kalemim da djeca beru i da lome”.
U jednoj njivi imao je izvor vode. Dali smo joj ime Studenac, jer je bila hladna i ljeti, za najvećih žega. Djed je napravio korito, i tu vodu proveo izvan svoje njive, da imaju i drugi priliku da piju i da se stoka napaja, a da se ne mora prelaziti ograda. Kada je umro i ta je voda, kako stari kažu, pobjegla u zemlju.
Bio je rat kada sam ja upisivala medresu i svako je o tom mom upisu imao mišljenje. Mama je danima plakala- kuda će joj dijete od nje. Uglavnom, više ih je bilo protiv. Djed je jednostavno rekao: “Pustite dijete, nek ide, nek uči.”Tih ratnih godina penzionerima se davalo po 20 njemačkih maraka na ime pomoći. Svaki mjesec djed bi tih 20 maraka podijelio. Deset meni da imam, a deset njima. Nije se Bog zna šta moglo kupiti za tih deset maraka, ali su one meni bile veće od bilo čega. One su bile ljubav i briga.
Kada sam došla na prvi medresanski raspust, sa prvim znanjima stečenim u toj “tuđini” i s konačno naučenim ajetima Kur’ana, djed i njegov brat, amidža Mujo, posadili su me pred sebe i rekli: “Deder nam uči Kur’an”. Ja malo od stida, malo od treme sam se bunila, ali se nisam mogla izvući. Počela sam učiti “Kema erselna” – prvo ašere koje se uči u medresi napamet, a njih su dvojica počeli uglas plakati. Ja začuđena pitam ih šta im je, a amidža mi govori: “Uči ti uči, ne obaziri se na nas. Evo dočekasmo i nas dvojica da neko naš uči Kur’an!”
Umro je u Ramazanu od raka, on ga je zvao onaj poganac, i to 28. dan Ramazana, pred akšam. Umro je nakon što mu je unuka njegova svu noć Boga molila ili da mu da ozdravljenje ili da uzme njegovu dobru dušu. On je vjerovao i da Bog prima dove. Moja se tu noć primila.
Moj djed nije bio alim, i nije učio velike škole, i nije znao učiti Kur’an, ali je vjerovao u Boga snagom istinskog vjernika. I kada vam pričamo da je vjera naših djedova ona prava vjera, onaj čisti islam, vjerujte nam znamo o čemu pričam.
Izvor: bir-ba
