U susret iftaru – ramazanske priče

0
55

Vernesa Manov : Nusretina ilahija o beharu i ljiljanima

Imao sam sedam  godina kada je, Aldin, Nusretin i Hamdin stariji sin poginuo. Zlatni Nusretin i Hamdin ljiljan. Devet  mi je bilo kada je granata usmrtila njenog mlađeg sina, Sadina.

„Mlad je bio, Aldin moj, dvadeset četiri napunio u martu 1992. ali nisi ga mogao ubijediti da ne ide na liniju. Izgubio je mladost braneći svoju zemlju, svoj grad, mahalu, mene- svoju majku…“

Zastade malo pa nastavi:

„A, ono, majkino pile malo, Sadin, jah, što mi se napati te godine sa astmom… ugušit ću ti se, majko!- kaže mi… a ja..“

Opet zastade, pa otpuhnu i nastavi: „Ama, ne dam te nikom, nećeš, ružin cvjetiću majkin… kakvi ugušit’?! Ko će se majki zamomčiti svojoj, ko će majku sekirat’ kada zakasni u cure kada ode? Ko, dragosti moja?“

Gledam lice Nusretino danas. Bore oko desnog sapleo joj bol za jednim, a oko drugog bol za drugim sinom. Briše suze. Bore neće nikad obrisati. Ni tugu u svom srcu.

Razgalit će se ova bol, akobogda, u nekoj džennetskoj bašči kada se smjesti sa svojim Hamdom između svojih radosti, Aldina i Sadina.

To sam pomislio dok sam posmatrao kako pokušava još nešto reći:

“Sadin me crven u licu gledao, pio neki čaj, grstio ono svoje maleno lice od gorkosti čaja… De, još

malo, pihni…bit će ti dobro…akobogda!“

Prinese dlanove svom obrazu kao da prouči nešto i reče:

„I bilo mu bolje dva- tri dana…razgalilo mu se…I ovako dan kao danas bio… vedar… behar posvuda nije znao za rat… bez magle…“

Znao sam koji dio priče slijedi. Stavim ruku na njeno rame, a ona mi kimanjem glave dade znak da želi i može još da mi kaže i ovo:

„Mama“, veli mi oko jedanaest sati, „mogu do klanjanja podne namaza samo trun izaći, ne puca od jučer…eno svi su vani…“

„Ni govora… zrak je pun polena…ugušit će te… a nikad ne znamo ni kada dušmanima može naumpasti opet…“

„A, samo malkice, pleaseeee…“ uporno me molio.

„Ni malkice…“ – velim mu ja i dodah: „ Hajde da ti pomognem da se okupaš, babo će još jednom danas otići po vodu, rekao je da možeš i bazen napraviti danas ako hoćeš…bit će vode…“

Osmijeh te sjete joj preleti preko lica.

„ Juupppiiii… jupppiiii! Hajde, grij tu vodu, šta će mi da idem  vani…““

Sjećam se tih naših bazenčića. Čim babo s linije, majka bidone, namigujući meni, u znak da će biti vode i „za Neuma, a možda i Makarske“.

„Brćkao se pola sata, obledenio, ali neće iz vode…sve mi bježi, a ja kao ne mogu ga uhvatiti…Eeee… radosti te puste! Čim sam mu osušila kosicu peškirom, rekoh mu da se primakne prozoru i da će sunce biti bolji fen od onog koji nam je bio pregorio… a ja rekoh, odoh i ja časom da operem kosu kad imasmo onoliko vode…Hajde, kaže, čekam te!“

„Mama“, dozva me jednom, „eno, behar rascvjetao se u dedinoj bašči…“

„Eto, taman ti odavde vidiš dedinu bašču…“rekoh mu, a on veli: „Malkice…k'o da je ono grana… puna behara…“

Dalje, slutite sami.

„Pala samo jedna, velahavle, k'o da je samo po njega došla… mene je detonacija odbacila dalje… njega mi je usmrtila… medo na jednu, njegov tespihić na drugu stranu… kasnije sam ga navijenula na jedan končić i eno ga stoji u onom ćošku džamije gdje je sa dedom išao do tog ramazana. Duša mi kada vidim da djeca uzmu pa uče razbirujući bopčiće, baš kao i on nekad… Govorili mi ostavi tespih, Nusreta, u kući … nisam … hoću da mi ga spominju i djeca, maksumi su najiskreniji u dovama…“

Pamti se u mahali, a i dalje, kada je dženaza krenula od džamije do mezarja, svi gledali u Nusretu, a ona se uspravi i veli: „Nemojte tugovati toliko, nego uzimajmo abdest da mom Sadinu, a i Aldinu, ićram u Džennetu zaslužimo!“

-Nusreti je Allah dž.š. dao tada toliku snagu, da kada god je kome teško, Nusreta je primjer za snagu.-

Ovo sam zapisao u svesku na kraju rata. Bila mi pismena vježba i ja sam „intervju“ obavio sa Nusretom tada.

Mi, djeca i tinejdžeri, tada, čim rat završio, znali smo se „boriti“ ko će prije do onog tespiha, „dječijeg“ kako su ga svi nazivali.

Znao sam šta ću imati na naslovnici svoje knjige o ilahijama, ako je ikad objavim.

Kada bi u studentskim danima navraćao uvijek smo neke nekadašnje „KUNG-FU“ pokrete pravili pozdravljajući se.

Kada sam je jednom posjetio, vidim sjede za stolom u dvorištu, ručavaju. Sa njima dvije mlade djevojke.

„ Evo onog ljepotana o kojem Vam govorim da se treba ženit’ “

Malo se uznegodismo i djevojke i ja. Upoznamo se, a Hamdo reče:

„Evo, vidiš, upisale su prvu godinu fakulteta, a akobogda, i doktorirat će iz ove kuće…“

Ozareni, vidim usrećeni jer su uzmogli, više voljom duha i snagom imana, nego što nisu znali šta će sa novcem, da udomaće studentice i bez naknade im omoguće da stanuju i hrane se kod njih dok studiraju.

„Imaju svoj prostor, svoju slobodu, nismo im dosadni…“ tiho će mi Nusreta kada me pozva da joj neke tegle podignem u špajzu na visoku policu.

„A, vidi kako te Amina gleda… svrati ponekad… možete i prohodati za lijepa vremena…“

„Moja Nusreta koji ti hajr i Hamdo činite…“ rekoh joj, a ona će: „Tako sam sigurna u stanje na nebesima…“ reče mi pokazujući u nebeski svod.

Sa Hamdom sam uspio otići klanjati ikindiju kao nekad. Ušli mi u džamiju, a ja, velahavle, sve se osvrćem gdje je onaj tespihić da ga, uzmem, ako bude slobodan.

Dijete uđe i smjesti se. Tespih među tim prstićima oživi. Bi mi nešto lijepo oko srca.

Vratio sam ga kući i mislio da neću se zadržati, ali Nusreta mi mahnu, pa k'o fol zaprijeti i ja uđoh.

„Hajde, evo, zapakovala sam ti i za večeras da se sa jaranima zasladiš.

Na avliji mi Hamdo reče: „ Dođi nam češće… usrećiš nas…“ znao je govoriti mi Hamdo, a Nusreta bi ga smeti sa te misli:

„Jašta će… nemoj, sine, idi u vesela društva… mi stari ti ne trebamo…“

Kada sam taj dan ušao u kuhinju sa Hamdom jer nas je pozvala da vidimo gdje će sa nekim stolom, zatekosmo je, nesvjesnu da je neko čuje kako uči poluglasno:

„ Puhnut će behar… ispudit će džemre rosu čim zemlji pane… „

Kada uvidje da smo u kuhinji reče mi: „Ova mi je ilahija mehlem za dušu… podsjeti me na behar i onu granu što mi je spominjao Sadin prije onog časa… „

Hamdo je znao kako joj misli smesti sa tuge i reče: „Evo, vidi, da ovaj stol ovako …“

Ostavih ih taj dan u društvu studentica. Jednu sam zagledao tada.

„ Sjećaš li se, Nusreta, kada mi ti namignu tada, na moju Aminu…i vidi nas danas…?“

Sa Aminom sam se pošao viđati više na fakultetu, nego  kod Nusrete. Ona je bila sretna.

Kada smo diplomirali oboje iste godine, Nusreta je kupila buket i ogrlicu njoj, a meni sat i parfem rekavši: „Dvoje djece sam iškolala, hvala Alahu na snazi!“

Svi smo na te riječi zaplakali, znajući joj nijet i dušu.

Iako snažnog duha, vidno je tugovala i vehnula.

Nije druge smarala svojom tugom neprebolnog, ali neka joj duša zna kako joj je bilo.

Prije par godina, kada sam bio profesor zadužen za  spremanje  Ramazansko koncerta, znao sam koju ilahiju ne smijem zaboraviti.

„Iz blizine srce sluti… malo podignite intonaciju… tako … jer moj glas je jači…“

Nisam ni Amini ništa govorio, ni Hamdi, ni Azri, Amininoj cimerici, koja se udala za mog jarana Farisa, a Nusreti pogotovo. Htio sam da je iznenadim.

Iza zastora virkam jesu li sjeli u prvi red. Svi dođoše, Nusretu ne vidim. Zaledih se.

Odjednom vidim ide i vodi za ručicu i unučicu svoje sestre. Pozvala je pola rodbine.

„Bogami, Nusreta, ti mi bi gao PR za koncert“ našalih se kasnije, a ona me pogleda blago i reče: „Pa ti si moja dika!“

Stadoh dirigovati horu na prve tri ilahije. Svetost Milosnika je nosila atmosferu noći u kojoj dočekivasmo najdražeg gosta- ramazan te godine.

Nakon jedne kaside u kojoj nije bio potreban dirigent, pojavih se ispred hora i zaučih kao nikad do tada:

Iz blizine srce sluti puhnut će behar,izhodit će cbijeće džemre čim zemlji padne…Gledah u Nusretu. Skamenjenog lica, suznih očiju me gleda.

Sve mi slike pred očima iz djetinjih dana…

Odjednom na onom dijelu druge strofe, Nusreta pođe micati usnama, pa kao da joj melodije ispuniše i one bore od suza oko očiju, malo se oraspoloži.

Uči sa cijelom salom i ona.

Kada završih, nakon što sam dva puta ponovio zadnju strofu jer sam osjetio koliko narod voli ovu ilahiju, rekoh:

„ Moram uzeti za pravo i reći da sam ovu ilahiju posvetio svojim prijateljima iz djetinjstva, Aldinu i Sadinu i njihovim roditeljima, Nusreti i Hamdi!“

Kada se nakon par minuta pridružih ekipi na povratku kući, Nusreta me poljubi i reče: „Sinko dragi, ti baš ovaj moj život usrećuješ k'o da sam te rodila.“

„Pa kako neću kada si ti mene usrećila mojom Aminom!“ – rekoh veselo da joj još raspoloženje držim  na tom fonu.

„ … I da Vas ne zivkam… svako teću noć iftar kod mene…“- na izlasku iz automobila reče.

„Ih… jašta ćemo…“ ja kao prosvjedujem, a Amina mi stisnu šaku da je ne sekiram.

Kada se vraćasmo kući, Amina od garaže do stana, priljubila se uz mene, osjetim drhti dok šetasmo.

„ Iz blizine srce sluti… ima svoj naslov… a ti napisao „NUSRETINA ILAHIJA“?!“

„Da… za mene jeste… jesi vidjela što sam joj dušu razgalio…!“ sretan joj se unesoh u lice.

„ A, zaista, da li se Omer- begova bašča vidjela sa njihovog prozora onog dana kada je pukla granata…?

„Da… tijelo djeteta je moglo uvući glavu pod ugao da vidi, a Sadin je toliko tih dana žudio da ide dedi da je sigurno uspio naći ugao pod kojim se vidi kuća i grana sa koje je puhnuo behar.“- konstatovah.

„Lijepa naša poginula djeca… rahmet im lijepim dušama kao i braniocima naše BiH!“- reče Amina i zastade.

„Što stojiš?“ zapitah.

„Zato što te moram zamoliti da što prije i Aldin i Sadin imaju svoju ilahiju!“ zarumenjena u licu ubrza i hod i govor.

Uđosmo bez riječi u stan.

Svako u svojim mislima.

Znao sam da već smišlja tekst, a ja… ja sam već onom  Sadinovom tespihiću i onoj  Aldinovoj znački Zlatni ljiljan davao najljepšu ilahijski i kasidijski notni zapis.

Vernesa Man