U susret iftaru – ramazanske priče

0
10

Vernesa Manov : “Sevdah vode deverlije”

Voda sam.
Živa sam.
Nikada presahla nisam.
Ne vjerujem u život bilo gdje drugdje osim ovdje gdje sada jesam.
I gdje sam bila cio svoj život. I gdje ću biti, sigurno, do kraja svoga života. Što je to tako primamljivo za žuborom raspjevano srce u toj bešćutnosti kraja kojem daruje svojim postojanjem BOLJI ŽIVOT?
Moj put, put je čudi ponornice.
Ta čud goni me kroz svoje gudure. Ponirem onda kada shvatim da ne smijem dopustiti dušama prljavim da se ogledaju u mojoj bistrini. Teturavim i sporim koracima talasa zaokrećem svoju putanju ,kada želim, i na površinu da izronim. Gdje god vidim da kamen je čvršći od vala moga , jača sam.
Bar mi se tako čini. Volja kamena puno je na tim mjestima upornija od savitljive mi naravi. Na mnogim mjestima kamen ne popušta . Inatim svoju upornost sa čvrstoćom postojanosti. Valjda je to snaga mojih poriva. I oni su mi u valovitim nadolaženjima. Nošeni su udarom studenim u mojim vodenim žilama. Studen mi ne pomaže. Kamen ni ledom ne mogu da rascijepam. Udaram valovima o kamen. Zvučim tada samoj sebi kao sjekira što vrata one noći rascijepa. Moj žubor nije nadjačao muklost ljudskoga krika. Šumom i mojim vodenim tijelom prožiman je vrisak. I koliko se god trudih da svojim žuborom nadjačam noć, strah, zlobu,nije mi uspijevalo. Strava je bila gora!
„Što se to zbiva?“ – upitah kamen ispred sebe.
„Ljudi su nešto ružno naumili uraditi ljudima!“
„A zašto?“ grguljavo upitah.
„Imaju oni neke svoje razloge što remete sve moguće ravnoteže svemira…“ odgovori mi kamen.
„Hoće li doći i ovamo?“ – prestrašeno zažuborih.
„Ako ih put nanese ovuda, napit će te se …možda priželjkujući dabistrinu uneseš u njih“
„Hoću li presahnuti tada…?“
„Nećeš! Ljudima je da utaže žeđ potrebna čaša ili dvije tebe. Za ostalim su oni pohlepniji. „
„Ne razumijem te sada baš…“
„I bolje ti je…“
„Ljude ne može razumijeti u ovakvim vremenima nijedna druga priroda…jer oni su…“
„Što su oni ?“ – znatiželjno nastavljah.
„… oni su nekada najveće zlo jedni drugima…“
Mislih u toj noći da kamen je pametniji . Na leđa mu je ovih stotinu godina koliko gasim ljudsku žeđ stalo na milione ljudskih tabana. Čvrstih , seoskih u paorskim kalošama, damskih pod šeširima dok zaustavljahu se u ladanjskim šetnjama. I onih neuhvatljivih težina što na prstićima se protežu da me dotaknu .
Ja sam ljudima kao svetinja.
Bezbojna, a ipak im raskošnih nijansi za njihova žedna osjetila.
Žubor mi krije crnina noći.
Ja sam, ipak, u svojoj dubini svijetla.
Ja se samo hvališem u bistrinama se vlastitim ogledajući. Duša mi skrivena u gudurama . Samo me osjete dahom svojim primičući mi se oni koji me ozedne. Usne što piju me šumore pihom halapljivim. Sve što ogledati se u tom hvatu vode moje u dlanovima ljudskim , samo je svjetlu dostupno. I suncu, ako sja ponad glava insanskih, nagnutih nada mnom kao da sam posljednja kap.
Ja sam VODA.
Ljudima sam kao MOLITVA.
U sabah trenucima snove sa irisa sklanjaju dovama bojeći smisao hrabrosti u svojim bićima!
U smirajima dana umivaju svoja lica da budu čista pred onim što stvori sve ćemu streme ljudi u svojim najljepšim molitvama.
Piju me kada me nađu skrivenu od ostatka svijeta.
Noću sam usamljenija. Ptice mi poje. Ne piju me noću. I tu je pod nebeskim svodom uspostavljena ravnoteža. Moje kapi i ptice dogovore se. Volim kada mi predlože da budem violina u simfonijama noćnih pojeva. Tada znam. Moram malo zaokrugliti valove i stišati svoj pad da u vakuumu korita zazvuči moja violinska harmonija.
Ptice poje.
Šuma šuti.
Kamen sluša.
Ja žuborim.
Kućice u svemiru ne remete jedna drugu.
Žuborim kroz noć.
Ne jezdim.
Težak je to ritam i za vodu što prodrijeti može tamo gdje vatra ni sanjati ne može da bude. I kroz one noći kada se mjesec ne saplete dovoljno nisko , već se ljulja smo na vrhovima ogoljelih grana, ja grgoljim. Žuborim, umivam, razgaljujem dušu svojim valovima.
SEVDAH SAM MELODIJA.
Imam neke svoje tuge. Duboke. A i pak valovima dopustim da se smatram postojanijom.
Ne želim da moja svrha bude tišina.
Želim da odjekujem nekada na površinama. Tada sam dalja od same sebe. Ali tebi sam bliža .
Tako mi se čini da mjesečina, noć, kamen i ja stvaramo sevdah!
Svako od nas noseći nešto od usuda derta. Crnu žuč čeznutljivosti srca koji pati zbog rastanka.
Pričam tim tracima mjesečine kako smo se na taj bal obukle isto. U prozirnoj smo odjeći. Tijelo nam je gipko primamljivo. Mjesečina pleše u rukama daška vjetrovita. Mene rasplesanu drži , pomalo teška , ali vrlo jasna melodija što navire iz dubina ovih gudura. Kroz mene svjedoče da nisu beživotna tjelesa. Živu oni snagu u mojim tokovima imaju u svojim tamninama. Izvorom mojim ja njihov damar štimam. Melodija traje i hori ovim podnebljima. Simfonija imenom zvanim DEVERLIJA! Posvuda po svijetu krajevi po rijekama dobivaju imena!
Meni ime nadjenu priroda usuda krajeva kroz koji protječem. I po tome sam ja prema svojoj okolini „alienski“raspoložena. Čas sam hirovita!Čas grgoljava!Čas sam opet suza, rijeka suza!
Bitnost moja je da sam žuborava! Vazda! Žuborim ja i kroz dan! Nine i nebo skrivale od šume, kamena i žeđi ljudske nikada ne bih ime dobila. Onda niti u jednoj leksici ne bih postojala.
Kako bi to bilo čudno da me svjetlost nikada nije dotakla.
Bi li bila tada bez toka svoga?
Da li bih ikada onda otkrila ovu tajnu što naumih da vam prožuborim kroz tok ove priče. Samo nikako da onaj val otkrije se na površinu iz dubine kako bi sve u svome toku se reklo.
Zaronim u najtananiju dubinu vlastitoga. Tamo me najviše ima. Tamo gdje me samo , na površinama za ljudsku žeđ ima, tamo sam ja.
Tamo sam onakva kakva se sviđam drugima.
U vlastitim dubinama najmirnija sam i najdraža samoj sebi. Nema neba. A meni se, ipak, plavetima leti! U mojim dubinama i suze na licima neprepoznatljivim su sudbama okrunjene i okovima određene. Ja ih zamaskiram .
Bože moj, ako ja ne dam da se tuga na ljudskim licima suzama očituje, pa zar ja tada nisam kao bosanski SEVDAH?
Slični smo u nekim svojim bitnostima!
Kada crna žuč čežnje svekolike srce natjera da pjesmom opiše tuge svoje sve. Srce pati. Duša tuguje, a zvonkim visinama svemira odgovara melodija svega toga.
„ IZ DUBINE DUŠINIH ODAJA OTVARA SE CIJELI JEDAN SPEKTAR NAJTANAHNIJIH EMOCIJA!“
Žubore i titraju dok glasom bulbula se prenose rime.
Iza okovanih demirli pendžera , sakrivene drhte i odjekuju ste sevdali duše pune nemira.
Izvor sam bistre vode u čarobnom kraju!
Ni okom me lahko nije dotaći , a kamoli korakom mi se primaknuti. Ljudi mogu samo osjetiti što im žuborim i pjevam iz svojih dubina. Mogu samo dahom mi vodenim dokučiti crnu žuč vlastitoga derta.
Neopisiva sam imenom tuga.
Nesaglediv sam ja horizont za površno oko.
Samo me dertom možeš dokučiti .
Tada se sa izvora možeš bistre vode napiti, poklanjajući mi dah ustreptao i žedan.
Kao svetost sam u ramazanskim jutrima.
Poseban sjaj nosim u svojim srebrnim valovima posebnim dušama

Vernesa Manov