U susret iftaru – ramazanske priče

0
20

“Tvoje je samo to što daš”

Kraj sokaka i mala trošna kućica. Ulica s kaldrmom nad kojom su se nadvijale prelijepe lipe. Sunce se polahko spuštalo i nagovještavalo kraj još jednog ramazanskog dana.

„Selam, čika Jusufe“, povikali su dječaci u glas starcu koji je izlazio iz dvorišta u kojem se nalazila trošna kućica.

„Selam, omladino.“, veselo, kao i uvijek i uz osmijeh na licu odgovorio je starac.

„Kako ste nam? Idete u šetnju? Uskoro će i vrijeme iftara.“

„Dobro sam, hvala Bogu. Izašao da malo prošetam, da mi posljednji sati do iftara brže prođu. A gdje vi idete.“

„Mi smo krenuli po somune. Kupit ćemo za sve one koji su nas zamolili da im kupimo i olakšamo, da ne bi oni morali ići. Želite li i Vi?„

„Ne treba, hvala vam. Imam kući već.“

Polahko je starac nastavio šetnju, dok se sokakom širio miris somuna, a sunce polako pružalo svoje posljednje zrake.

U daljini se začuo ezan i svi su žurili kući na iftar.

Već sutra dječaci su ponovo krenuli po somune, i pitali čika Jusufa želi li. On im je ponovo odgovorio da ne želi.

I dok se sunce ponovo polahko skrivalo, dječaci su veselo dijelili somune komšijama iz ulice i iščekivali iftarske sate.

Akšam je tu. Svi su već u svojim kućama i iftare. Dječaci također. Samo jedan od njih kasno se vraćao kući. Dok je prolazio ulicom vidio je kako su sve kuće osvijetljene, osim kuće čika Jusufa. Dječak se zapitao i pomalo zabrinuo zašto čika Jusuf nije kući.

Odlučio je da uđe u dvorište. Približavajući se ulaznim vratima male trošne kuće, začuo je starca kako kašlje. Dječak je tiho stao na kućni prag i posmatrao.

U kući tama, bez svjetla. Pomislio je da čika Jusuf spava.

„Polako ću zatvoriti vrata, da ga ne probudim.“, pomislio je.

Dok je svoj korak pružio prema unutrašnjosti kuće kako bi zatvorio vrata, u uglu sobe vidio je starca. Bio je to čika Jusuf, sa sklupčanim koljenima sjedio je na podu i iftario. U tami. A ispred njega komad starog hljeba i poluprazna posuda s hranom.

Dječak je sve to posmatrao i shvatio da čika Jusuf iftari u mraku jer nema struju. Da sve ove dane koje su ga pitali želi li da mu kupe somune, on nije htio, jer nije imao novca.

Teškim koracima napuštao je dvorište čika Jusufa, razmišljajući kako bi mu mogao pomoći. Noć se sve više nadvijala nad ulicom, a dječak nije mogao prestati razmišljati o starcu.

Sutradan se našao sa svojim prijateljima i odlučili su organizovati i po gradu staviti male kutije, u koje bi ljudi ubacili novca onoliko koliko mogu. Dogovorili su se da ne govore za koga se pomoć prikuplja.

Još jedno prediftarsko vrijeme. Dječaci su po ulici, po gradu postavili kutije za sakupljanje pomoći.

Čika Jusuf je i ovaj put krenuo u šetnju. Desnu ruku je držao čvrsto stisnutu. Dolazeći do pekare u kojoj je htio kupiti somun, vidio je kutiju na kojoj je pisalo: „Tvoje je samo to što daš.“

izvor : akos.ba