Naučnici u prošlom stoljeću predviđali su kako će se od 1965. mnogo toga promijeniti u svijetu – da će ljudi od 2025. sami kontrolirati proces starenja, da će se 2020. dogoditi simbioza između čovjeka i elektronskog stroja, da će se eliminirati nasljedne mane…
U suradnji s Yugopapirom Index.hr donosi kakva su bila naučna predviđanja za svijet prije 56 godina.
Juni 1965: Znanstveno predviđanje budućnosti danas je jedna od glavnih preokupacija Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Te dvije superdržave jedine raspolažu tako golemim financijskim sredstvima da mogu donositi odluke presudne za budućnost.
Metodičko pripremanje i minuciozna analiza razvitka znanosti u narednim desetljećima ostvaruje se u SSSR-u i SAD-u, u centrima u kojima tisuće planera i znanstvenih radnika, primjenjujući najnovije tehničke postupke i dostignuća, rade u specijaliziranim ekipama, i ta djelatnost ni po čemu ne podsjeća samo na drevna proricanja i na science-fiction, nego je i veoma daleko od svake isključivo spekulativne znanstvene dedukcije. Ta je djelatnost omogućila da se već danas zacrta približno točna – i nevjerojatno impresivna – slika našega svijeta u idućih stotinu, pa i više godina.
Jedno od suvremenih proročišta: Santa Monica
Poznate su nam izvjesne pojedinosti o gigantskom naporu pomoću kojeg Sovjetski Savez ovladava najnaprednijim znanstvenim tekovinama i novootkrivenim izvorima ljudske moći. Međutim Rusi – možda s punim pravom – čuvaju “tajnu” bolje od Amerikanaca. Stoga smo upućeni na američka vrela: radovi profesora T. S. Gordona i Olafa Helmera, objavljeni ovih dana u Los Angelesu, daju nam prve informacije o fantastičnom pothvatu koji se, na temelju rezultata američke i cjelokupne svjetske znanosti, realizira u Rand Corporation, američkoj organizaciji namijenjenoj uređenju budućega svijeta. U tim je radovima skicirana i čudesna fizionomija naše sutrašnjice, onakva kakva proizlazi iz analize tisuću stručnjaka.
Na koji se način vrši ta analiza? Svi stručnjaci, specijalizirani za određeno znanstveno područje, anketiraju se o budućem razvoju te discipline. Tako je, naprimjer, datum kada će biti ostvarena potpuna kontrola nad meteorološkim pojavama određen na temelju brižljivog ispitivanja svih specijalista s toga područja: iz tako dobivenih podataka izvedeno je, izračunavanjem srednjih vrijednosti, prosječno predviđanje – 1970. godina!
Analognim je postupkom, poslije ispitivanja mišljenja svih stručnjaka, 2025. godina utvrđena kao datum “potpune kemijske kontrole procesa starenja”. Ovaj postupak, nazvan “delfijska metoda”, vrijedi koliko i sve znanstvene metode, a postoje dva momenta koja mu svakako idu u prilog: prvo, što je on zasad jedini, i drugo, što je njegova valjanost već provjerena u pitanjima kozmičkih istraživanja. Po mišljenju Gordona i Helmera, ova metoda omogućuje isto tako i stvaranje socioloških, ekonomskih i političkih zaključaka i, prema tome, može pružiti podatke za potpunu sliku buduće industrijske civilizacije.
Kako je mogao biti ostvaren tako opsežan posao? Rand Corporation, smještena u gradu Santa Monica u Kaliforniji, služi se rezultatima rada tisuća velikih američkih i zapadnoeuropskih učenjaka, a dostupni su joj i “najstrože povjerljivi” podaci iz područja svih znanstvenih djelatnosti koje zajednički financiraju američka krupna industrija i različiti organizmi Ministarstva obrane SAD-a.
Ta organizacija ima položaj istinske centrale američke inteligencije; ona je, pored ostalog, odgovorna i za sadašnju politiku “razuvjeravanja” u Vijetnamu. Ona je epicentar strahovite “eksplozije ideja” o kojoj se u Europi zna veoma malo. Za znanstveno planiranje budućnosti industrijskog društva – koje bi u nedalekoj budućnosti trebalo obuhvatiti čitavi planet – ta organizacija predstavlja isto ono što organizacija NASA, u mnogo skromnijim razmjerima, znači za osvajanje kozmosa i za raketni vatromet na Cape Kennedy!
Hoće li oružje upravljati sudbinom čovječanstva?
Američki učenjaci konstatirali su da znanstveni humanizam napreduje: poslije Sputnika došao je satelit s ljudskom posadom, poslije satelita s ljudskom posadom šetnja svemirskog pješaka, poslije prvog izlaska Leonova (1965. g.) doći će, 1970. godine, prvi let oko Mjeseca, i to se progresivno kretanje može, po njihovu mišljenju, mjeriti i predviđati (s granicom greške od nekoliko mjeseci), a sigurnost tih predviđanja demistificira historiju i ideologiju.
Ipak, kažu oni, da bi se predviđena budućnost ostvarila, potrebno je da se poštuju izvjesne zakonitosti naše nove ere, ere atomske i demografske revolucije – a napose: na komandnim pozicijama novog “znanstvenog industrijskog društva” trebaju biti “učenjaci”, “stručnjaci”, “mudraci”…
Gdje taj uvjet nije ispunjen, gdje se “demografija (broj) opire atomistima”, tu treba intervenirati, pa makar i napalm-bombama ili “plinovima za razuvjeravanje”! “Kao što je Hirošima bila potrebna”, pišu američki učenjaci, “da bi se spriječili strahoviti genocidi u ratu s Japancima”, tako sada treba (s pomoću konvencionalnog oružja) “zlostavljati” Vijetnamce i možda Kineze do 1968. godine, kada će napokon biti pripravno za upotrebu “oružje za razuvjeravanje bez ubijanja”! U toj istoj godini “crne kutije”, minijaturni aparati za kontrolu naoružanja, omogućit će napokon da se sklopi sporazum o općem razoružanju.”
Ako se odbace te nakaradne ideje – a vrijeme će ih sigurno dezavuirati, kao i tolike druge poteze nasilnih koncepcija – i ako se znanost usmjeri na onaj drugi, važniji i veći dio svojih zadataka, onda se pred očima današnjeg čovjeka počinju pojavljivati konture jednog novog svijeta u kojemu će čovjek potpuno podvrgnuti tehniku i prirodu sebi i u kojem će uživati plodove svoga sjajnog razvitka.
Masovna civilizacija ili Panurgeova era?
Američki učenjaci predviđaju da će se razvoj naoružanja u budućnosti – kako bi se izbjeglo sveopće uništenje – orijentirati prema “oružjima za razuvjeravanje bez ubijanja”, zatim prema “oružjima za potpuno psihološko uvjeravanje”, i da će za pedeset do šezdeset godina prijeći “prag mogućnosti interplanetarnih sukoba”.
Međutim, potreba organiziranja demografskih kretanja, još mnogo direktnije nego potreba ovladavanja termonuklearnom energijom, determinira tehnički progres u godinama koje nadolaze. Ekonomična desalinizacija morske vode predviđena je za 1970, proizvodnja kemijske hrane, kontrola termonuklearne fuzije, iskorištavanje podmorskih bogatstava, potpuno ovladavanje meteorološkim pojavama – u osamdesetim godinama sva ta dostignuća trebalo bi da budu već u čovjekovim rukama.
Prema tome, iduća bi generacija vladala već potpuno ukroćenim posljednjim ostacima prirode, jer bi po volji stvarala ili raspršivala oblake i uređivala bi i sam krajolik prema svojim potrebama: veliki nenastanjeni prostori (šume, oceani) služili bi ili kao “smetišta” za radio-izotope ili kao “tvornički bazeni” po kojima bi krstarili dresirani kitovi u lovu za posljednjim atomskim podmornicama!
Govoreći o tom periodu – do godine 2000. – suradnici Rand Corporation spominju “malu sreću” i “masovnu civilizaciju”. U čemu je stvar? Jedan od njih piše:
“Svijet mira može se u neposrednoj budućnosti ostvariti jedino tako da se Sovjeti i mi nađemo na pola puta, u novom Industrijskom društvu, gdje trud ljudi nije više toliko potreban kao prije za bogaćenje društva, i gdje se dosadašnje vrednovanje rada ukazuje kao anakronizam. Bogatstva se šire sve više, tako da ih uživa cjelokupno stanovništvo. Dok vrijednosti rada opadaju, vrijednosti dokolice, slobodnog vremena, postaju glavne. U središtu novog morala je nastojanje da se postigne individualna sreća.
Vjernost primarnim društvenim grupama (obitelj, uskom krugu) postaje manje značajna nego u prethodnom razdoblju. Mogućnosti masovnih komunikacija i interpersonalnih komunikacija rastu u divovskim razmjerima. Putovanja na velike distance u kratkom roku postaju svima dostupna. Svatko je uključen u veoma prostranu mrežu odnosa. Vrednote i norme što ih je utvrdila obitelj gube na značajnosti. Veća sloboda, povezana s većom neizvjesnošću, karakterizira postupke svakog pojedinca. Za mnoge tjeskoba postaje temeljno osjećanje, trajno prisutno.
To je cijena koju Čovjek plaća za povećanu slobodu. Svatko je snabdjeven nekom vrstom radara okrenutog prema društvu. Svatko je u svojim postupcima sve više pod utjecajem guste, raznolike, promjenljive mreže pojedinaca i grupa kojima se želi prilagoditi. Međutim, ta “Panurgeova era”, kako su je prozvali u Francuskoj, ujedno je i razdoblje u kojemu invalid dobiva elektronsku protezu 1985. godine, u kojemu slijepac “vidi” uz pomoć malog radara.”
Razonoda, obrazovanje, informacija – nastupa vijek žene!
“Mozgovi” iz Santa Monice tvrde da će razdoblje između 1965. i 1990. biti ujedno i razdoblje automatizacije i obrazovanja. Godine 1990. bit će već pronađeni sintetički proteini kojima će se hraniti šest milijardi ljudi, a u 2020. godini, u golemom gradu u koji će se pretvoriti Zemlja, počet će se kontrolirati gravitacija da bi stanovnici mogli živjeti u pravom smislu riječi “jedni na drugima”.
U to će doba, međutim, već odavna (od 1970.) postojati automatsko prevođenje koje će omogućivati kontakte na kakve nisu ni pomišljali autori Biblije kad su opisivali babilonsku kulu. Elektronika će od 1975. osiguravati izravnu vezu između trgovina i banaka, ali već godinu dana prije toga djeca će imati kod kuće strojeve za poučavanje!
Pokušajmo sebi predočiti na časak svijet kakav predviđa Rand Corporation – svijet koji bi 80% čitatelja ovog članka nužno moralo doživjeti! U doba kad su “ženske vrline” (nastojanje da se ostvari osobna sreća) zauzele mjesto nekadašnjih “muških vrlina” (ratničke sklonosti, isticanje hrabrosti itd.), sve radove u domaćinstvu (od 1988.) u potpunosti izvršavaju roboti!
Elektronski stroj za računanje nalazi se u svakom domu, jer se svi normalno služe “centralnim računskim jedinicama”, jednako u tretiranju problema pojedinca kao i malog ili velikog kolektiva. U poduzećima se uspostavljaju novi odnosi između proizvodnog rada i društvenih relacija, u ljudskom paru novi odnosi između veza ljubavi i erotskih veza, u porodici novi odnosi između odgoja djece od strane roditelja i odgoja roditelja od strane djece.
U političkom životu nestao je utjecaj “moralizatora”, a u prvi je plan izbio “sakupljač informacija”. “Informatika” je za rukovoditelje postala uobičajen i neophodan instrument, a elektronika, koja je dnevnu porciju našeg rada smanjila za 25%, već u godini 1975. pretvara obrazovanje u ugodnu razonodu!
Nepunih deset godina kasnije započet će za naše sinove – a možda i za nas – nova era. Čovjek će tada biti prilagođen civilizaciji dokolice, i 1985. (za dvadeset godina!) elektronika će mu interpretirati simptome posljednjih preostalih bolesti. I tada, svijet će biti već organiziran, svaka mogućnost sveopćeg termonuklearnog uništenja bit će isključena, progres će posvuda dovesti do kontrole demografskog rasta i čovjek će početi pomišljati na besmrtnost!
Ovladavanje životom
Simbiozom između čovjeka i elektronskog stroja, koju većina američkih elektroničara predviđa za 2020. godinu, završava se era automatizacije u užem smislu te riječi.
Međutim, čovjek će u to doba već daleko otići u nastojanjima da ovlada životom u svim njegovim oblicima. Poznato je kakva su već dosadašnja dostignuća u tehnici reanimacije, koja je s uspjehom primijenjena u praksi u Sovjetskom Savezu na slučaj atomista Landaua 1963. godine. Otad je “znanost o besmrtnosti” znatno uznapredovala.
Evo predviđanja glavnih etapa njezina budućeg razvoja:
1966. – primjena elektronskih stimulacija u preobražavanju ljudske ličnosti; 1972. – primjena kemijskih modifikatora ličnosti; 1989. – umjetno stvaranje primitivnog oblika života: 1994. – otkrivanje biokemijskih agensa protiv bakterija i virusa: 2000. – eliminiranje nasljednih mana.
Hoće li naši već rođeni sinovi doživjeti besmrtnost i hoćemo li mi možda biti posljednji mrtvaci u povijesti čovječanstva? Hoćemo li stići do samog praga onog basnoslovnog vijeka u kojemu će čovjek potpuno kontrolirati proces starenja?
Rand Corporation predviđa da će se to dogoditi 2025. godine.
Međutim, na pitanja o besmrtnosti suradnici profesora Gordona i Helmera, u ime cjelokupne medicine Zapada (a vjerojatno i u ime sovjetskih kolega), odgovaraju kratkom i strašnom rečenicom koja pokazuje da neizvjesnost čovjekove egzistencije neće nikad posve iščeznuti:
“Može se predvidjeti da će točno za pedeset jednu godinu postojati spavaonice za milijune ljudi koji će biti “uspavani” na nekoliko stoljeća, kao Trnoružica ili kao junak “Stjenice” Majakovskoga! Mogu se zamisliti planeti ili sateliti koji će služiti kao “skladišta” za milijune konzerviranih mozgova… Ali ipak, na pragu besmrtnosti, na samom pragu velike mutacije koja priprema uzlet ljudi prema Kozmosu, jedan će oblik smrti još uvijek postojati: kozmička smrt, smrt od radijacija!”
Ubrat ćemo sa sunca zlatne jabuke života?
I tako – od eksplozije koju je 1944. izazvao Enrico Fermi, i koju je Oppenheimer, ljubitelj indijske poezije, opjevao kao “svjetlost sjajniju od tisuću sunaca”, do eliminiranja svih ljudskih smrti osim smrti od radijacija, što će doživjeti naši unuci – ljudska budućnost, obasjana putanjom progresa, nadilazi sve što su mogli zamisliti znanstveno-fantastični romani.
Godinu 2000. proslavit će čitava naš, tada još uvijek prenapučeni planet kao grandioznu svečanost, i tada ćemo već među svoje tekovine ubrajati automatsko glasanje za sve stanovnike Zemlje, prvo istinsko komuniciranje s vanzemaljskim bićima i postojanje univerzalnog jezika na bazi automatskog prevođenja!
U godinama koje nadolaze čovjek izlazi iz svoje prvobitne sredine, jednako kao što su nekoć morska čudovišta izašla na kopno i počela ondje živjeti. Sve se iz temelja mijenja već u ovom vremenu u kojemu živimo, a čovjekovo prodiranje u svemirska prostranstva, zasnovano na znanstvenim analizama što ih danas vrše Rand Corporation i stručnjaci s kozmodroma Srednje Azije u Sovjetskom Savezu, bit će obilježeno nizom uzastopnih osvajanja nebeskih “konkvistadora”.
Napisao: Jean Morobini (Arts / Vjesnikov Izbor, 1965.)
