Svaki drugi učenik nam je funkcionalno nepismen, a i dalje se mučimo u reformi obrazovanja

Ibrahimović je profesor maternjeg jezika i književnosti te direktor sarajevske Osnovne škole “Safvet beg Bašagić”. Vodio je kurikularnu reformu u Kantonu Sarajevo, a odnedavno je voditelj reforme obrazovanja u Unsko-sanskom kantonu.

Skoro da su svi saglasni da je obrazovanje potrebno mijenjati, ali Bosna i Hercegovina i u pokušaju promjena upada iz problema u problem. Zapravo, suštinski se ništa nije promijenilo.

“Mi smo konstantno u nekoj reformi i uvijek se priča o nekoj reformi, ali opipljivih planova i rezultata nema. Najbolja moguća prilika za reformu bila je 2003., kada se na nivou države ipak donio zakon o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju. Tada je odlučeno da se uvede devetogodišnje osnovno obrazovanje i tada se očekivalo da se promijeni sama paradigma podučavanja, da se napusti model koji se i danas koristi. Težilo se da u devetogodišnjoj školi bude drugačiji sistem podučavanja i učenja. Suštinski se ništa nije promijenilo”, konstatovao je.

Kao drugu priliku za promjene istakao je 2008., kada su objavljeni rezultati međunarodnog istraživanja TIMSS.

“Testirana su znanja učenika, koji su završili osmi razred, iz matematike i prirodnih nauka. Ispostavilo se da nemaju upotrebljivo, funkcionalno znanje. Tada je rečeno: Ok, obrazovanje nam ne valja i idemo ga mijenjati. Na nivou Vijeća ministara je donesena strategija o razvoju obrazovanja, a koju je potpisao Nikola Špirić (SNSD) kao tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara. Ona je predviđala šta će se od 2008. do 2015. događati u obrazovanju.”, napomenuo je Ibrahimović.

Prema njegovim riječima, tom strategijom su predviđene stvari koje su vodile ka modernizaciji. Potom je detaljnije obrazložio šta je trebala značiti ta modernizacija.

“Da bi se pratio kvalitet nastave, planirano je uvođenje eksterne mature u osnovnim i srednjim školama na nivou države. U tom pravcu se nije daleko otišlo”, dodaje.

Zajednička jezgra i (ne)koordinacija

Ibrahimović smatra da se malo dalje otišlo po pitanju onoga što je nazvao zajedničkom jezgrom. Podsjetio je da državna Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje (APOSO) odlučila da ta zajednička jezgra ne budu sadržaji, već da to budu ishodi učenja. Osvrnuo se na to šta je funkcija zajedničke jezgre.

“Zajednička jezgra je vezivno tkivo za reformu koja je od 2015. poznatija kao kurikularna reforma, iako to nema neke velike veze s kurikularnom reformom, posebno ne s onom koja je rađena u Hrvatskoj. Dogodilo se da su međunarodne organizacije, prije svega OSCE, odlučile pomoći vlastima, koje su to željele, u administrativnim jedinicama da osmisle svoje kurikulume, odnosno da nastavne planove zamijene kurikulumima koji će biti osnova za promjenu paradigme podučavanja i učenja”, ukazao je.

Kurikularna reforma je značila i edukaciju stručnjaka iz različitih oblasti, a koji su u fazama vodili reformu i koji su radili na tome da napišu predmetne kurikulume.

“Trenutno je to urađeno u Kantonu Sarajevo, Zeničko-dobojskom kantonu, a radi se u Zapadnohercegovačkom i Unsko-sanskom kantonu”, dodaje Ibrahimović.

Ukazao je na još jedan problem, a to je da skoro i ne postoji koordinacija između različitih nivoa vlasti u reformi obrazovanja.

“Republika Srpska se zadnjih pet-šest godina potpuno odmakla od Bosne i Hercegovine kao države. Odmakla se i od zakona, od zajedničke jezgre, odlučila se na samostalan put. To je problematično. Teško je vidjeti da se na nivou države može koordinirati. Nekada je postojalo tijelo koordinacije ministara obrazovanja na nivou države, a, koliko znam, ono se rijetko ili nikako sastaje”, naglasio je.

Koordinacija izostaje i među kantonima, tj. unutar Federacije Bosne i Hercegovine.

“Postojala je koordinacija ministara obrazovanja na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, koja odavno nema svoju funkciju. Same administrativne jedinice nemaju volju, želju ni znanje da se pokušaju dogovoriti, ukrupniti stvari, ujednačiti reforme. Ostaje da se radi ono što je nužda”, kazao je.

Kanton Sarajevo je uslovno izdvojio kao pozitivan primjer u reformi obrazovanja.

“Kanton Sarajevo je najduže u tom procesu i najviše je odmakao. S ministrom Elvirom Kazazovićem (SDA) krenulo se s idejom promjene kurikuluma. Bilo je mnogo loših poteza, ali je ideja dobra. Educirao se određeni broj ljudi. Oni, koji su u Kantonu Sarajevo prošli edukaciju, razumiju šta bi reforme trebale biti. Nije dobro što smo preskočili nekoliko koraka. Najozbiljniji korak jeste sveobuhvatna, ozbiljna, obimna edukacija nastavnika u korištenju onoga što predmetni kurikulumi traže od njih, da rade ono što se od njih očekuje”, rekao je Ibrahimović.

Također je obrazložio svoje viđenje suštinske reforme obrazovanja.

“Možemo napisati savršene dokumente, ali ako nismo osposobili ljude koji će ulaziti u učionice da rade s učenicima, ako im nismo osigurali materijale, ako im nismo osigurali drugačije radno okruženje, da sa svojim kolegicama i kolegama dogovaraju šta će raditi, bojim se da će sve to pozitivno urađeno zamrijeti ili će se izobličiti, izvitoperiti. Možda na neki način donijeti kontraefekte zarad same reforme i zagovaranja drugačije škole”, mišljenja je.

Koliko zaostajemo za drugima

Pitali smo ga koliko Bosna i Hercegovina u obrazovanju zaostaje za susjednim državama.

“Što se tiče same metodologije učenja, ne zaostajemo mnogo, tu smo negdje. Ono u čemu zaostajemo jeste odnos prema kvalitetu onoga što radimo i u takvom sistemu obrazovanja. Mi u Bosni i Hercegovini smo odustali od provjere kvaliteta obrazovanja, odustali smo od odgovaranja na pitanje zašto nešto radimo, odustali smo od pomoći nastavnicima, odustali smo od edukacije nastavnika, odustali smo od nastavničkih fakulteta koji ne školuju one koji će biti spremni da uđu u učionicu i raditi na odgovorniji, savremeniji način. Nastavničke fakultete najčešće upisuju učenici koji ne mogu da se upišu na fakultetima koji su im bili prvi izbor. Zaostajemo na insistiranju da se kvalitetnije radi“, rekao je.

Smatra da za razvijenim zemljama po ovom pitanju zaostajemo 20-30 godina.

“Zaostajemo u poimanju onoga što škola može biti – mjesto učenja, susreta, radosti, napredovanja, mjesto na kojem se može pronaći pomoć za bilo koju aktivnost i mjesta koje je primjer kako bi društvo trebalo izgledati. Ako zagovaramo demokratsko društvo, onda se i obrazovna ustanova treba zasnivati na demokratskim, a ne na hijerarhiskim, kontrolirajućim principima. Moramo se dogovarati oko nekih stvari, uspjeti različita mišljenja staviti na jedno mjesto i naučiti kako da se ne slažemo s nekim, odnosno kako da mijenjamo vlastite stavove na osnovu argumenata”, naveo je.

Poručio je da škola, kao i svi drugi segmenti društva moraju biti, kako je izjavio, fino demokratsko mjesto u kojem se stiču bitne vještine i bitne generičke kompetencije za suočavanje sa svim životnim izazovima.

Ovako više ne može

Ibrahimović je saglasan da se reformom obrazovanja ne smije desiti komercijalizacija obrazovanja. Međutim, ponovio je da nije održivo obrazovanje u kojem učenici ne dobijaju znanja primjenjiva u svakodnevnici. Da trenutno obrazovanje nije prihvatljivo, pozvao se na međunarodno istraživanje PISA iz 2018., a koje je pokazalo da je tada svaki drugi 15-godišnjak bio funkcionalno nepismen.

“Nikada nismo razjasnili šta je tržište rada, kakvo bi to bilo obrazovanje za tržište rada. Mi zaista ne možemo zadržati ovakvu školu u kojoj više od 50 posto učenika, dakle, svako drugo dijete ne može primijeniti znanje koje ima. Oni su funkcionalno nepismeni. Za to su u najvećoj mjeri odgovorne nekvalitetne škole. Sistem obrazovanja nije postavljen na način da to bude bolje. Djeca nisu različita u Bosni i Hercegovini, Finskoj i Estoniji, nego je stvar sistema kako se odnosi prema obrazovanju”, kazao je.

Naglasio je da prosvjetari moraju biti bolje plaćeni, da moraju biti potpomognuti ozbiljnim edukacijama i da moraju imati čitav spektar, kako je naveo, humanističkog naučavanja, gdje neće biti sve svedeno na to ko će biti budući radnik, već kakav će biti čovjek, a koji će biti i sposoban radnik, stanovnik koji promišlja društvo u kojem živi, koji zna koga bira i koji zna u kojem pravcu društvo treba ići. Kao razlog zašto je važno da Bosna i Hercegovina učestvuje u međunarodnim istraživanjima poput TIMSS-a i PISA-e, istakao je to što ona pokazuju kakav je (ne)kvalitet domaćeg obrazovanja.

Obrazovanje kao uslov suštinskih promjena

Zapravo, ova istraživanja su odraz ukupnog stanja jedne države u globaliziranom svijetu. Status Bosne i Hercegovine je loš i zbog lošeg obrazovanja. S lošim obrazovanjem teško da ćemo moći biti konkurentni, a na to ukazuje i Evropska unija, čija članica želimo biti. U mišljenju EU o članstvu Bosne i Hercegovine je istaknuto to da se obrazovanje mora poboljšati.

“Bosna i Hercegovina treba usmjeriti pažnju na nizak kvalitet obrazovanja i nedovoljnu orijentiranost na potrebe tržišta, kvalitet fizičkog kapitala, kao što je nedovoljno razvijena transportna i energetska infrastruktura i sporo prilagođavanje gospodarske strukture zemlje, da bi se mogla srednjoročno nositi s konkurentnim pritiskom i tržišnim silama unutar Unije”, naglašeno je.

Bosna i Hercegovina je dobijala i dobija pomoć od EU za reformu obrazovanja, a ona je realizovana i kroz program CARDS, vrijedan 11,3 miliona eura, a koji znači stalnu podršku u reformi obrazovanja. Bosna i Hercegovina ima pristup nekoliko programa EU, a detalji o njima dostupni su na ovom linku.

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) je dala 10 preporuka za unapređenje obrazovanja.

Za napomenuti je da je Bosna i Hercegovina država koja iz budžeta za obrazovanje izdvaja manje od jedan posto.

Klix.ba