Činjenica da je, prema podacima zvaničnih agencija, od 2015. do 2022. godine ubijeno najmanje 75 žena (ne uključujući slučajeve iz 2023.) u Bosni i Hercegovini ukazuju na zastrašujuću rasprostranjenost nasilja nad ženama u jednoj maloj zemlji s procijenjenih 3.453.000 stanovnika.
Međutim, površnost i “kratka pamet” kao da su postale dominantno obilježje našeg vremena i društva, pa se i najkompleksnije društvene pojave i procesi pojednostavljuju, skraćuju, “prelamaju preko koljena”.
Kako ćemo-lako ćemo. Živi se od danas do sutra, pa ono što zahtijeva interdisciplinarni pristupu kojem će za rješenjima tragati eksperti iz raznih oblasti, a učestvovati predstavnici vlasti, nevladinog sektora, vjerskih i drugih zajednica, kao i medija, te u takvoj debati proizvoditi stvarno primjenjive strategije – svodi se na neutaživu želju za lajkom, samopromocijom i bahatim pojednostavljivanjem. Do besmisla.
To je ona situacija u kojoj političari TV-u, kao, prijete, mršte se, gestikuliraju, protestiraju, sve zabrinuti pozivaju na akcije, “krvi daju za Bosnu” itd.
Zaštita za žrtve
S toga ovaj tekst objavljujemo upravo danas, dan nakon dženaze rahmetli Nizami Hećimović, mladoj osobi iz naše zajednice koja je postala žrtvom femicida. Kao otpor zaboravu ove mlade žene i desetina istih. Makar kao pokušaj da se makar na ovakav način suprotstavimo tendenciji da se i najužasniji primjeri patologija u našem društvu svedu na reality, da se zaboravljaju – do neke nove mrtve glave, do neke nove saobraćajne nesreće, do neke nove poruke na društvenim mrežama, poteza ili izjave koju ćemo osuđivati ili hvaliti.
Tek ukoliko uspijemo uzdignuti iznad tog pukog konzumerizma medijskih i sadržaja na društvenim mrežama postoji nada da će ovo društvo možda shvatiti zastrašujuće razmjere činjenice o desetinama ubijenih žena samo proteklih nekoliko godina.
Tek tad će postojati mogućnost da će se stvoriti društveni okvir u kojoj će žrtvama porodičnog nasilja, makar jednoj ženi-žrtvi, biti spašen život, u kojoj će se žrtva osjećati zaštićena od sistema, društva čiji je dio.
Jedan takav odgovoran pristup već duže vrijeme zagovara nevladina organizacija Atlantska inicijativa (AI) iz Sarajeva, koja se nastoji suočiti s teškim traumama našeg društva.
U tom smislu valja istaknuti bilten pod naslovom “Femicid” koji je u februaru 2022. godine objavila ova organizacija.
“Važno je femicid učiniti vidljivijim i prepoznatljivijim jer želimo pojačati svijest o tome da nasilje u porodici nosi smrtonosne posljedice, da seksualno nasilje može prouzročiti smrt, da patrijarhalno-konzervativne prakse i tradicije nekada ugnjetavaju žene do smrti, te da brojne smrti žena nisu slučajnost, već su dio sistemske opresije gdje muška ljutnja na žene i potreba za dominacijom rezultira smrću. Femicid se najčešće posmatra kao izolirano nasilje, a u svojoj suštini predstavlja dio sistema opresije žena”, navodi urednica tog biltena dr. Majda Halilović.
Inače, u ovom biltenu autorice i autori se slažu da je postupanje sa slučajevima femicida kao jednokratnim i završenim djelima nasilja pogrešan konceptualni okvir koji ne doprinosi zaštiti i prevenciji femicida.
Sve naše Bademe
Otežavajuću okolnost u suočavanju s ovom opasnom društvenom devijacijom svakako predstavlja “dubina predrasuda prema nasilju nad ženama kako u društvu tako i u postupanju službi zaštite”. Te predrasude su, prema Halilović, “tako duboko ukorijenjene da su se reflektovale kroz različite načine na koje se formiraju mišljenja i stavovi”.
Ako se samo osvrnemo na decenije moderne prošlosti postaje jasno kako su mitovi o ubistvima žena nastajali, te kako su održavani u privatnom i javnom prostoru.
“Značajnu perspektivu o femicidu ponudio je Nebojša Jovanović analizirajući u svom eseju ono što naziva bosanski rat spolova. Izlažući psihoanalitičkoj i sociološkoj kritici popularni film Kuduz iz 1989. i efekte koje je ovaj film imao na gledaoce Jovanović prikazuje kako filmske reprezentacije, a možemo reći i medijske, reflektuju ideološki i društveno-politički kontekst i stvarnost kada prikazuju ubistva žena. Film je baziran na stvarnom događaju, a prikazuje svirepog ubicu Kuduza kao grubijana nježnog srca, a Bedemu kao njegovu žrtvu koja je ovo ubistvo isprovocirala izdajom tradicionalnih normi pokorne žene. Film nije o Bademi, već o Kuduzu i njegovoj patnji, njegovoj ljubavi, njegovim emocijama. Toliko je film naklonjen Kuduzu da je u tim predratnim godinama ovim filmom ubica postao dopadljiv, slobodno se može reći i junak jedne tragedije”, piše Halilović.
Iako smo u godinama nakon Kuduza donekle smo se odmakli od ovog diskursa da su ubice žena “grubijani nježnog srca” i ovakva opravdanja više nisu popularna, odnosno ne iznose se ovako eksplicitno, ukupni odnos prema femicidu u praktičnom smislu nije doživio značajniju promjenu.
“Prema podacima do kojih je došla Agencija za ravnopravnost spolova BiH, prikupljajući podatke od pravosudnih institucija i nevladinih organizacija, od 2015. do 2020. godine ubijeno je ukupno 56 žena, ali se ta ubistva ne tretiraju kao femicid. Da postoji rodna analiza nasilnih smrti u Bosni i Hercegovini, mi bismo sada napisali koliko žena je ubijeno u posljednjih pet godina, na koji način i kako je pravosuđe procesuiralo ova djela, koji propusti su napravljeni u zaštiti, ali takvo nešto još uvijek nemamo. To bi bilo važno jer bi službama zaštite dalo smjernice za dalji rad, ali i pokazalo da javnost prati femicid s dužnom pažnjom i brigom koju najozbiljniji oblik nasilja nad ženama zaslužuje”, ističe Halilović.
Opravdanje nasilja nad ženama
U poglavlju “Potrebna promjena diskursa o nasilju u porodici u Bosni i Hercegovini”, Majda Halilović piše:
“Žene koje su učestvovale u ovom istraživanju govorile su o tome kako su tretirane od strane svojih porodica, policije, socijalnih radnika i članova pravosudne zajednice. Navodile su kako su one smatrane uzrokom nasilja, i uvjeravane su da će nasilje prestati ako one učine ili promijene određene stvari. Žene su prisiljavane na pokornost, a njihovi muževi su ih potčinjavali i kontrolirali, što je bio ‘normalan’ dio svakodnevnog života.” ‘Normalno’ je i kad policija pokušava pomiriti muža i ženu neposredno nakon nasilja, tvrdeći da njihov dalji zajednički život predstavlja najvažniji prioritet, ili kad advokati i sudije koji provode zakone javno kažu da ‘ne dijele to feminističko shvatanje nasilja'(!)”.
“Normalizacija” i “opravdavanje” nasilja nad ženom – čak i od strane policajaca i sudija – itekako doprinosi retraumatizaciji već traumatizirane žrtve, navodi autorica.
“Ali nije dovoljno samo tradicionalnu, patrijarhalnu ideologiju zamijeniti modernom, liberalnom. Treba uvesti nove policijske metode i zakone koji će efikasno zaštititi ženu žrtvu zlostavljanja, i spriječiti femicid. Treba educirati sudije, tužioce i policiju, i informisati ih o najnovijim saznanjima u oblasti nasilja u porodici. A to je posao i obaveza nas, stručnjakinja i stručnjaka za mentalno zdravlje”, zaključuje Halilović.
Femicid: medijske i društvene percepcije
Autori biltena upućuju kritike i nama medijima i novinarima. S pravom. Majda Halilović zaključuje da su pomaci u izvještavanju neznatni, i osim ponekih analitičkih članaka kada je nasilje u fokusu, uglavnom se izvještavanje o femicidu zaustavlja na rubrikama crne hronike.
Svijest javnosti se ne može promijeniti ako femicid nazivamo zločinom iz strasti i ljubomore, jer na taj način implicitno tražimo opravdanja za nešto što je neprihvatljivo. Postavlja se pitanje građani promišljaju o ovim ubistvima žena nakon konzumiranja ovakvih medijskih sadržaja u BiH.
“Da li su shvatili šta je sve prethodilo ubistvu i da su ubice imale jasnu i jaku namjeru da ubiju bivše supruge zato što više nisu pristajale da trpe nasilje? Da li ovakvo izvještavanje budi ljutnju kod građana da ubijene žene nisu bile zaštićene? Ubistva žena zaslužuju adekvatnu medijsku, ali i pažnju sistema zaštite, istraživanje uzroka, propusta, konstantno upozoravanje i stvaranje mehanizama kojim će se odgovorni u sistemu zaštite pozivati na odgovornost za svoje propuste. Sve ovo kontinuirano izostaje u Bosni i Hercegovini. Šta će se desiti ako u pisanju o ovom i drugim svirepim ubistvima koristimo drugačiju terminologiju, ako objasnimo šta je femicid, ako usmjerimo napore novinara na to da osvijeste javnost, da upozore druge žene u nasilnim vezama da i one mogu biti žrtve, ako policiji i socijalnim radnicima jasno stavimo do znanja daa pažljivo posmatramo kako postupaju i da ćemo ih pozivati na odgovornost za propuste. Pitamo se hoće li i tada zanemariti znakove da je žena u smrtnoj opasnosti, hoće li i tada propustiti da počinioca nasilja pritvore na vrijeme, ili da ga uvedu u program pomoći koji će ga odvratiti od nasilja i time umanjiti šanse da počini ubistvo”, navela je Halilović.
Radiosarajevo.ba
