Ovaj 1. maj, zapravo, bi bio idealan za ozbiljnije promišljanje o radu i ulozi radnika u društvu. Pandemija nas je natjerala da se prisjetimo važne uloge koju u društvu obavljaju trgovci, dostavljači, vozači, medicinske sestre i drugi često zanemareni, zaboravljeni u tradiciji u kojoj je Prvi maj postao praznik jeftinog prikupljanja političkih poena.
Iako svake godine sumiramo stanje s brojem nezaposlenih, brojem katanaca na firmama i nekadašnjim industrijskim gigantima, brojem zatvorenih malih dućana i porodičnih biznisa, nekako prevagnu čestitke koje “pljušte” svih strana. Planiraju se roštilji, gozbe, izleti… Javni sektor obavezno “prebaci” slavlje na radni dan, ako se desi vikend, kao što je slučaj i ove godine, jer, logično, treba se fino odmoriti od rada i proslaviti.
Kakvi su uvjeti rada u kojima rade trgovci, oni gore pomenuti koji su rizikovali svoje zdravlje u pandemiji, stojeći za kasom satima, smješkajući se ispod potparene zaštitne maske za lice…
O njima smo razgovarali s Mersihom Beširović, predsjednicom Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti.
“Sektor trgovine i usluga nosi jedan dosta negativan epitet sektora u kojem ne postoji uređen sistem zaštite radničkih prava, a uvjeti rada važe za jedna od najsurovijih u BiH, uopšte. Jedan dosta pozitivan trend koji smo mi uspjeli uspostaviti prije pandemije, nažalost, pandmeijom je zaustavljen i prema našim podacima pored standardno loših uvjeta rada sada imamo i uvjete rada koje nameće pandemija. U 2020. STBIH je registrirao i djelovalo u 461 slučaj kršenja radničkih prava što je u odnosu na 2019. povećanje od skoro 50 posto“, kaže Beširević.
Prosječna plata radnica i radnika u trgovinama je 719 KM, što je, kaže Beširević, pomak u odnosu na protekle godine.
A radno vrijeme, naravno, varira od kompanije do kompanije, odnosno od dobre volje poslodavca, pošto je javna tajna da trgovci rade prekovremeno i ne znaju za praznike.
“Sedmično radno vrijeme varira od kompanije do kompanije. Vrlo često je uslovljeno generalno malim brojem radnika na obim posla i veličine objekata. Situacija se dodatno usložnjava ako neko od radnika mora na bolovanje što utiče, između ostalog, i na radno vrijeme. Neplaćeni prekovremeni sati su u top 3 problema ovog sektora. Nažalost, veliki problem je i činjenica da je prosječna “normalna” radna sedmica u trgovine 42 sata, a često vrijeme koje radnici potroše u pripremi objekata za otvaranje i nakon zatvaranja objekata ne ulazi u radno vrijeme“, upozorava Beširović.
Beširević dodaje da je, tokom pandemije, bilo pritužbi na zloupotrebe ugovora o radu…
” O tome smo javno govorili, ali generalno u ovom sektoru se, posebno u velikim i srednjim kompanijama, poštuje ugovor o radu. Problem je što je velika većina tih ugovora na određeno vrijeme i što neprodužavanje ovog ugovora nakon njegovog isteka de jure nije otkaz, ali je de facto ostanak bez posla. Također, iako to nije kršenje ugovora o radu na određeno, njegovo produžavanje mjesec za mjesec i prekidanje neposredno prije zakonskog uvjeta za ponudu ugovora na neodređenu su po nama tako kršenja. U 2020. od 461 slučaj koji smo imali čak 10% su vezani za ovakve slučajeve zloupotrebe ugovora o radu. Najčešća zloupotreba je nemogućnost radnika da nakon isteka ugovora na određeno koristi svoj zasluženi i zarađeni godišnji odmor“, ističe Beširović.
Kada govorimo o onima koji su ostali bez posla tokom i nakon pandemije, Beširović se slaže da statistički podaci ne odražavaju stvarno stanje.
“Svaki peti otpušteni radnik tokom pandemije bio je iz sektora trgovine. To su podaci koje smo mi prikupljali. Od deset radnika koji su ostali bez posla, njih devet je četiri privatna sektora, među kojima je trgovina. Još uvijek nemamo podatke koliko je njih ostalo bez posla, jer su oboljeli od korone, ali smo imali podatke, pred Novu godinu, da je u firmi koja broji cca 2.000 radnika bilo samo 45 zaraženih, od toga njih 15 iz maloprodaje. Međutim, iako nije zvanično, vjerujem da su se brojevi oboljelih radnika drastično povećali u ovom zadnjem valu pandemije, ali nemamo još tačne podatke“, rekla nam je Beširović.
B.K.
| Praznik rada, koji bi možda pravilnije bilo zvati Praznikom radnika, svoje korijene vuče iz nehumanih uvjeta u kojima su bili prisiljeni crnčiti krajem 18. i tijekom 19. vijeka. Povod za obilježavanje 1. maja kao praznika bili su radnički nemiri u Chicagu, no njima su prethodila desetljeća borbe za bolje uvjete na radnim mjestima.
Prve ideje o ograničavanju radnog tjedna na 40 sati pojavile su se početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. U to doba galopirajuće industrijalizacije šestodnevni radne sedmice s radnim danima od 10 do 16 sati bili su norma, a dječji rad bio je uobičajen.
Središnja ideja o boljim uvjetima za radnike bila je iskazana u poruci kojom se pozivalo na ‘osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora’. Krajem 1881. u Pittsburghu je osnovan savez sindikata koji je na svojem sastanku u oktobru 1884. donio jednoglasnu odluku da 1. maj 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard. Kako se približavao taj dan, američki sindikati su se pripremali za opći štrajk kao podršku osmosatnom radnom danu. |
