Hotel čine prozirne kapsule koje vise s kamene stijene 275 metara u vazduhu. Do njih se dolazi planinarenjem argentinskom Patagonijom, a zatim putem via ferrata (merdevine na stijenama za teško pristupačne terene). Ova avantura zahtijeva upotrebu pojaseva, kaciga i veliku dozu hrabrosti.
“Željeli smo stvoriti jedinstveno iskustvo na visini i spojiti ga s intimnim osjećajem izlaska iz zone komfora,” kaže Ezequiel Ruete, suosnivač hotela Ovo Patagonia. “To nam je i slogan: Izađite iz zone komfora u komforu.”
Projekat je zapravo usred Rueteove zone komfora. Ovaj argentinski pustolov trenira hodanje po kablovima razapetima između planina već više od 10 godina, a to čini zajedno sa suosnivačem, arhitektomLuisom Apariciom. Njih dvojica željela su i onima koji nisu penjači ponuditi priliku da iskuse adrenalin koji izaziva suočavanje sa strahovima, ali i zadivljenost i radost posmatranja kondora i oblaka pored planine Fic Roj. Takođe su se sami željeli uhvatiti u koštac sa izazovom stvaranja umjetničke instalacije koja ne utiče previše na životnu sredinu i koju je lako ukloniti. Svoju kompaniju zovu Perspectiva Aerea – vazdušna perspektiva.
Putnici moraju biti u solidnoj formi
Nakon gotovo tri godine rada sa specijalizovanim timom planinara, inženjera i tehničara geomehanike, u decembru će otvoriti, kako kažu, hotel na najvećoj visini u svijetu, koji je najizloženiji silama prirode. Prodaju mnogo više od prilike za posmatranje zvijezda u Patagoniji: prodaju snagu prirode.
Iako je vjetar skoro pa garantovan (iako će promijeniti termine boravka ako udari vjetra premaše 96 km/h) i vrtoglavica je realna mogućnost, Ruete naglašava da je Ovo Patagonia idealan za sve luksuzne putnike koji su u solidnoj formi i imaju osjećaj za avanturu. Iskusni planinski vodiči prate goste na putu u i s planine, donose večeru i doručak i spavaju u blizini s uključenim radioprijemnicima. Gosti ih mogu kontaktirati u bilo kojem trenutku ako im je potrebno malo utjehe i ohrabrenja.
Stvari funkcionišu ovako: Gosti rezervišu noć u Ovo Patagoniji (od 1.600 dolara za dvoje), zajedno s tri noći u obližnjem hotelu Estancia Bonanza (nije uključeno u prvu cijenu), čiji posjed okružuje instalaciju. Počinju put u gradu El Čatlen, od kojih idu do glavne kolibe. Tamo dobijaju ruksake i opremu i kreću na jednosatni put do zone pripreme, odakle kreće ferrata, sistem platformi i stubišta. Taj put traje pet minuta, nakon čega stižu do svoje kapsule. Tamo ih čeka vino i grickalice.
“Vrlo je jednostavno, ali i jako visoko,” kaže Cecile Stuart, koja radi na marketingu za projekt. “Gosti se mnogo prate i drže za ruku. I sama sam prošla put i na dolasku sam bila jako oprezna, ali sišla sam brzo. Jedan od koncepata jeste da iskušavate nove stvari. Nikada nisam visila na otvorenom, izložena vjetru i s pogledom u vrtoglavu dubinu. Sve je novo, a nove stvari izazivaju emocije. Ovo mijenja život.”
“Stvar je u divljenju prirodi,” nastavlja, “ali je tu i sve ostalo, zajedno.” Smještaj je je takođe vrlo udoban, iako je slušanje i osjećaj vjetra u paketu.
Svaka od četiri kapsule dizajnirana je na tri nivoa i ima mnogo elemenata koji se mogu pronaći i u luksuznim hotelskim sobama na tlu. Na najvišem nivou nalazi se mekani krevet koji zauzima većinu prostora. Srednji nivo sastoji se od dnevne sobe, malenog blagovaonskog stola i kupatila s hemijskim toaletom i tekućom vodom u umivaoniku. Najniži nivo nudi još jedan prostor za opuštanje s mrežom za ležanje.
Ruete kaže da su proveli godine u proučavanju studija i odlučivanju na osnovu kriterijuma niskog uticaja i jednostavnog uklanjanja. Pratili su smjerove letjenja kondora. Izvodili su simulacije vjetra. Izrađivali su modele u svojoj radionici u Buenos Airesu. Na kraju su sve i izgradili – ne jednostavnim načinom uz tešku opremu, već onim komplikovanim: uz vazdušni lift mnogo manjeg uticaja na okolinu.
“Učinili smo to na vrlo zanatski, ali i industrijski način,” kaže Ruete. Inženjeri su zapisivali čitav proces i studije, a sve su odobrile vrhunske inženjerske škole. Potom se “puno ljudi s iskustvom na velikim visinama” popelo na lokaciju i sprovelo projekt.
Malo je vjerovatno da će iskustvo biti suvišno ili dosadno
To će umiriti živce svima onima koji bi se mogli brinuti oko klimavih postavki. Bez pretjerano detaljnog objašnjavanja, “te kapsule jako su teške,” naglašava Ruete. “Svaka ima otprilike dvije tone.” Iako ih vjetar može zatresti, sigurno ih neće pomaći. Svako ko se našao u neboderu tokom vjetrovitog dana dobro zna da strukture moraju biti aerodinamične i blago fleksibilne kako bi izdržale sile.
Standardi za pričvršćivanje “ekstremno su pretjerani”: svaki od devet zatezača može držati oko 35 tona, a posloženi su u dva preklapajuća sistema za strukturnu stabilizaciju. Sve je testirano pod vjetrovima od maksimalno 185 km/h, iako se put odlaže pri mnogo manjim brzinama.
Pošto sam putopisac, a ne inženjer, ostaviću svoja pitanja o fizici ovdje, ali dizajn je očigledno suvišan, u pozitivnom smislu te riječi.
Malo je vjerovatno da će iskustvo biti nešto suvišno ili dosadno. Let ptica, plovidba oblaka i svjetlucanje zvijezda očaravaju sa tako visokog mjesta. I kapsule omogućavaju pristup čak i kada uslovi sprečavaju normalno penjanje.
„Možda danas ne možete da budete napolju na vetru, ali možete da budete unutra sa udobnošću. To je ludo“, kaže Ruete. „Ne osjećate vjetar direktno, ali ćete ga percipirati. To je zanimljiv dio iskustva: osjećati prirodu oko vas, bez želje da ta priroda bude živa“.
Autor: Ann Abel, viša saradnica Forbesa
This New Extreme Hotel In Patagonia Takes Adventure Travel To New Heights
