Javna kuhinja Crvenog križa u Mostaru korisnicima dnevno preda od 350 do 370 pripremljenih obroka. Hrana se dijeli nakon 10 sati, neki svoj obrok odmah jedu u blagovaonici, a neki pružaju svoje kantice kako bi kuharice u njih sipale varivo, piše DW.

Nije im previše do razgovora, a ni do fotografiranja. Kao da jedva čekaju otići sa svojim lončićima i kruhom. Pojedini dolaze s većim posudama.

– Tu je hrana za 12 članova porodice – kaže kuharica javne kuhinje.

12 godina prehranjuje porodicu u javnoj kuhinji

Ramiz Pozder otac je petero djece i narušenog je zdravlja. Porodicu u javnoj kuhinji prehranjuje već 12 godina.

– Borba je to za život, za porodicu – kazao je kratko za DW.

Od posla ne bježi, ali ga nema. Ne može se drukčije, a pomoći ni od kuda nema.

– Kako živjeti od penzije supruge od nešto više od 400 KM? I ona je teško bolesna, ali se bori za nas i našu djecu. Da nismo prljavi, pocijepani – pokazuje Ramiz dostojanstveno na svoju čistu i ispeglanu majicu.

Sa porodicom on živi u staroj kućici bez kupatila.

– Tako ti je, sestro, kako je – završava ovaj kratak razgovor.

On je jedan od skoro 19.000 korisnika, ukupno 57 javnih kuhinja u BiH. A procjene potrebitih za obrokom i potrebe za javnim kuhinjama su daleko više.

UNDP svojim projektom “Hrana za sve, regionalni dijalozi o ostvarivanju prava na topli obrok u BiH”, skreće pažnju na ovaj, kako su naglasili, “brzorastući problem”.

– Na žalost, čak u 70 općina i gradova nemamo nikakvu uslugu besplatne podjele obroka. Potrebe su puno veće – rekla je za DW Amina Omičević iz jedinice za Integracije i inovacije UNDP-a BiH.

Stalno raste broj korisnika

Mapiranje stanja u javnim kuhinjama u BiH pokazalo je da se nakon pandemije broj korisnika u BIH povećao. Bilježi se stalan trend rasta, pri čemu je broj povećan za više od 500 korisnika u 2022. godini u odnosu na 2021. Anketa je pokazala da se 12 posto ispitanika izjasnilo da su u stanju povremenog prehrambenog siromaštva, jedna trećina kaže kako neće više imati siguran obrok, dok je njih čak 80 posto izloženo riziku od nedostatka hrane. Iako je anketni uzorak mali, ostaje realnost da su mnogi u BiH ili suočeni s gladovanjem ili povremeno nemaju što jesti ili strepe od nedostatka hrane.

Većina korisnika su ranjive grupe stanovništva – penzioneri, nezaposleni, samohrani roditelji, osobe sa smetnjama u razvoju, pripadnici romske populacije, migranti…

Poznavateljima (ne)prilika u BiH ovo nije iznenađenje jer pogledavši samo podatke Federalnog zavoda za penziono-invalidsko osiguranje, skoro 400.000 penzionera prima penziju od samo 538 KM, dok njih skoro 5.000 prima nevjerojatno niskih 347 KM.

Omičević kaže da bh društvo ne prepoznaje i ignorira problem nesigurne opskrbe hranom ranjivih kategorija, ali se osvrće i na drugu, socijalnu dimenziju javnih kuhinja koje su mnogim korisnicima jedina prilika za razgovor i barem kratko druženje.

– Nužna su nova i sveobuhvatnija zakonska rješenja da bi naši sugrađani i oni koji sami ne mogu osigurati obrok, ostvarili svoje pravo na hranu. U mnogim zemljama svijeta to ljudsko pravo svi ne mogu ostvariti, ali smatram da mi možemo puno bolje – uvjerena je Omičević.

A to “puno bolje” realizirali su učenici i nastavnici srednje strukovne škole Silvije Strahimir Kranjčević u Livnu. Oni su, u sklopu škole otvorili javnu kuhinju, pripremaju i dijele obroke svojim sugrađanima u potrebi. Ova škola prozvana je “školom s dušom”.

Društvena stigma

Ali, javnu kuhinju nemaju još mnoga mjesta u BiH poput Čapljine, Tomislavgrada, Prozor-Rame, Nevesinja, Trebinja, Neuma, Gruda, Kupresa, Širokog Brijega…

Međutim, UNDP-ovo mapiranje je pokazalo i vrlo zabrinjavajuće podatke: 79,63 posto osoblja javnih kuhinja smatra kako postoji društvena stigma o njima, dok ipak 94,34 posto smatra da njihova javna kuhinja ima podršku građana u njihovoj zajednici.

Alen Kajtaz iz mostarskog Crvenog Križa, u sklopu kojeg djeluje i javna kuhinja, iznosi zanimljivu usporedbu.

– Povelja o ljudskim pravima UN-a precizira da svi ljudi i živa bića imaju pravo na hranu. Pravilnik o prehrani zatvorenika podrazumijeva 3.000 kalorija dnevno svakom zatvoreniku i dodatne kalorije ukoliko ide na rad. Nameće se pitanje, je li bolje biti zatvorenik ili čovjek koji nema šta jesti? – kazao je Kajtaz za DW.

Procjenjuje kako je godišnje, za nabavku hrane, prijevoz, troškove režija i plaće zaposlenicima, potrebno 25 miliona KM.

– Kada bi se ovaj trošak raspodijelio na državnoj, entitetskim i kantonalnim nivoima, to niko ne bi osjetio – dodao je.

Nada se da će država prepoznati ulogu i značaj javnih kuhinja, ali i naglašava kako u društvu nema dovoljno suosjećanja i solidarnosti, kao ni sistemskog rješenja problema.

– Trenutno se u kuhinjama hrani 19.000 ljudi, a odgovorno tvrdim da ih je još toliko koji su u stanju te potrebe, a zbog ponosa ili srama ne žele se hraniti u javnoj kuhinji. To može biti samo sramota društva, koji takve sugrađane stigmatizira kao nedobrodošle – zaključuje Kajtaz.