Ismet Silajdžija iz Prusca prije osam godina podijelio je sa nama sjećanja na Ajvatovicu. Iako u poznim godinama vrlo dobro se sjećao običaja vezanih za Ajvatovicu u vrijeme dok je bio dijete.
„Uz Ajvatovicu dolazili su musafiri iz Travnika,Zenice,Sarajeva i drugih gradova širom zemlje.Oni su do Donjeg Vakufa dolazili vozom.Naš hodža Mehmed Učanbarlić pošalji bi nas djecu da dočekamo goste i da učimo tekbire i ilahije na putu do Prusca.“ – priča nam Ismet i dodaje da su za to znali dobiti po banku,a za banku u vrijeme Stare Jugoslavije mogla se kupiti dobra ovca.
Na putu do ajvatovačke livade nekada,kao i danas,učile su se ilahije ,sure i tekbiri. „Običaj je bio da četverica dječaka,mladića,uče sure u paru.Kada se prouči dova na livadi,do klanajanj podne namaza,malo bi se prezalogaji.U to vrijeme na ajvatovačkoj livadi pekla su se janjad i nama bi hodža kupi po kilu mesa i dadni po dva dinara što smo učili sure.“ – sa blagim osmjehom prisjećao se Ismet Silajdžija. Najviše učača ilahija i kasida bilo je iz džemata džamije Hasan Kafije Pruščaka.
U tradiciji obilježavanja Ajvatovice je i biranje najboljeg bajraka i najkićenijeg konjanika. „Prednost nad ostalim konjanicima uvijek su odnosili Karaulci i Vinčani,a dolazili su konjanici iz Travnika,Turbeta,Goleša,Vinca,Torlakovca,Karaule,Bijelog Buča,Doganovaca,Oboraca i drugih okolnih mjesta.Nakon povratka sa Ajvatovice omladina se skupljala u bašči Taliba Dautovića.U to vrijeme nosili su se zarovi.Sjećam se jedne Ajvatovice kada su neki ljudi sa strane htjeli na silu odvesti jednu našu curu koja se trebala uskoro udati,ali nasreću nisu uspjeli u tom naumu.“- kazivao nam je nadalje Ismet i dodao da se omladina veselila uz harmoniku i malu tamburu.
Nakon sedam dana bila je ženska Ajvatovica.Žene su išle u stijenu,ali bez učenja ilahija i bez bajraka.I nakon ženske Ajvatovice bio je teferič u Talibovoj bašči . Bilo je vremena kada su bolje stojeći ljudi koji su iz udaljenijih krajeva dolazili u Donji Vakuf vozom,iznajmljivali konje kako bi u Prusac izjahali na konjima.Ipak,većina je išla pješke a birao se kraći put do Prusca.“Na jednom dijelu morala je preći Prusačka rijeka.Stanovnici tog dijela,srpske nacionalnosti,prije Ajvatovice podigni bi platice od mosta i na leđima prenosi hodočasnike preko rijeke kako bi zaradili koji dinar.“- sjećao se Ismet u razgovoru za Radio Donji Vakuf. Ovaj običaja se poslije izgubio,ali je ostao kao priča i sjećanje .
