Ako bi gljivarima, ali i običnim zaljubljenicima u prirodu, postavili pitanje koju gljivu najviše vole ubirati i konzumirati, vjerojatno bi većina odgovorila – vrganj.
Razlozi su brojni, a prije svega treba istaknuzi da je to jedna od najpoznatijih gljiva na našim prostorima te da je i oni sa skromnim poznavanjem gljiva mogu lako raspoznati.
Također, radi se o vrlo ukusnom i jestivom šumskom plodu, bogatom hranjivim sastojcima a niskim udjelom masti i kalorija. Vrganj se ne može uzgojiti te ga jedino možemo pronaći na njegovom prirodnom staništu.
Za početak, trebali bi znati što je to neophodno prije odlaska u potragu za gljivama. Za hodanje po šumi potrebna nam je udobna obuća koja osigurava noge od ugriza zmije. Pletena korpa je poželjna za branje gljiva jer je prozračna i propušta micelij na tlo. Nikako ne bi smjeli koristiti plastične vrećice i sično, jer dolazi do gnječenja i oštećenja gljiva te potparavanja. Poželjan alat za čišćenje je mali nožić koji nosimo u korpi.
Vrganj kod nas može rasti od aprila do novembra, ali ga najviše ima u periodu od kraja maja do kraja septembra. Kao i većina drugih gljiva živi u partnerskoj zajednici s određenom vrstom drveća te je taj odnos poznat kao mikoriza. Proljetni raste u listopadnim šumama najčešće u bukovoj. Pravi vrganj za stanište ima šume četinjače i listopadne posebno mu odgovara grabova šuma, Borov vrganj nalazimo u borovim, ali i bukovim šumama.
Ono što je najbitnije znati je da općenito voli kišni period s višim temperaturama, tako da je razdoblje s oborinama nakon kojeg uslijedi sunčano razdoblje idealno vrijeme za njegov porast. Iskusni berači će vam reći da u šumama voli predjele sa mahovinom, lišćem, ostacima stabala i tlo bogato humusom. Često se nalazi na rubovima šuma dok ga na livadama i čistinama rijetko možemo naći.
Za one iskusnije gljivare je dovoljno da pogledaju dršku i šešir te na osnovu vizualnog zapažanja prepoznaju vrste vrgnja. Za manje poznate vrste je potrebno puno više za prepoznavane počevši od staništa, boje, oblika, uzdužnog presjeka gljive, građe donje strane šešira, izgleda micelija itd.
Oni nešto manje iskusni bi trebali prije pohoda kroz šumu pročitati neku knjigu o gljivama i za početak u šumu ići sa nekim iskusnijim. Kada su u pitanju gljive, najmanja greška može biti kobna i rezultirati trovanjem koje može dovesti do zatajenja nekih vitalnih organa, u nekim slučajevima i do smrtnog ishoda.
Kod manje iskusnih ljubitelja vrganja, često se događa zamjena sa Brezovim djedom (Leccinum scabrum) i Grabovim djedom (Leccinum griseum), a posebno kod mlađih primjeraka gdje se klobuk (šešir) nije dovoljno razvio. Ipak, razlike u debljini stapke, boji i obliku klobuka su presudne za raspoznavanje ove vrste. Treba napomenuti da su i ove gljive jestive.
Ono što mnogi ne znaju je da nisu svi vrganji jestivi, tako se susrećemo s Lijeponogim vrgnjem ili kravljom balegom (Boletus calopus) koji se odlikuje stapkom čiji je vrh žućkast, a ispod njega sve do baze je ljubičastocrvene boje. Cjevčice i pore su žute boje, a pri dodiru mijenjaju boju u plavozelenu. Ova vrsta nije jestiva.
Najveća greška sakupljaču vrgnja se može dogoditi ukoliko ubere Ludaru (Boletus satanas). Za iskusne, prepoznavanje ne bi trebalo predstavljati problem. Vrlo je slična npr. Lijeponogom i Fehtnerovom vrgnju. Pore cijevčica su u mlade gljive žute, a poslije kako biljka stari pore poprimaju jarko crvenu boju. Ova gljiva je otrovna i izaziva jake želučane tegobe.
izvor: radiosarajevo.ba
