Senada Šeho, učenica MSŠ Donji Vakf osvojila drugo mjesto za najbolji literarni rad “Ljubav smo izgubili,drugi su presudili,ah ti običaji ”

0
294

Donjovakufljanka,  Senada Šeho učenica Mješovite srednje škole Donji Vakuf osvojila je drugo mjesto na konkursu za najbolji literarni rad u kategoriji srednjoškolaca sa područja cijele BiH, a na temu “Ljubav smo izgubili,cdrugi su presudili,ah ti običaji ”

 

Stani Senada,de stani samo da te pitam nešto.

Šta je Omere ? Čujem udaješ se, je l’ istina? Jest,istina je,došli kod babe jučer Rašidovi prosci i babo naravno dao ruku,sutra je svadba (ne mogu ti reći da navratiš,jer ne bih mogla podnijeti da te vidim) odoh,nemam vremena mati me čeka,nemam ja šta s tobom ni pričati,sutra sam Rašidova žena,a znaš položaj žene.. Omere,ne zovi, ne piši ,Bog nam nije dao tu sudbinu o kojoj smo maštali godinama,maštali smo ali ja ću tu maštu podijeliti sa Rašidom ,a tebi Omere želim sve najbolje ,ostaj mi zdravo.Senada hajmo pobjeći ,sve sam spreman ostaviti ,majku ,sestre ma sve ,samo s tobom negdje sve iznova,ostaviti ove glupe običaje,sa svojih 10 prstiju ću raditi dovoljno za život ,iz početka ti neću moći priuštiti neki luksuzni život,a na dalje šta Bog dragi da.Pa da meni djecu rodiš, kakav bona Rašid ,mani se Rašida.

Ne mogu ,znaš u mene babu ,ubio bi nas oboje kad bi nas našao .

Omere nemoj dalje ,nemoj Boga ti ,odoh.. Uh čekaj evo ti ovaj vezanj tebi sam ga napravila,sjeti me se nekad Omere.

Omer otkrio vezanj ,njen pramen plave kose ,slika i pismo u kojem piše :”Dragi moj Omere ,evo ja na bunaru ,čekam svoj red za vodu,pa odlučih da ti pišem ,jer bolje da čujes od mene.. Jučer je dolazio Rašidov otac,tražio ruku od mog babe i on naravno pristao. Od tog trena sam prestala da živim,čujem a ne čujem ,vidim a ne vidim,a na pameti mi ti i ono naše drvo na kraju sela gdje bi se vđali,valahi sjećanja moj Omere naviru,pa kada bih se bojala da mi ne nađeđ neku drugu ,napravih ti narukvicu sa natpisom Senada. Je li ti još u životu moj Omere? Pa onu sliku što napravismo na sjelu prvi put, zakopala sam ispod onog našeg drveta ,a posljednja slika je u ovom veznju , vidi nas ti i ja ,na toj slici pune ljubavi a tako tužne sudbine.Omere ja njega neću voljeti,nema on ništa tvoje ‘sem mene ,ma ne volim ja njega ,nemoj da brines ,suze mi padaju ,već sutra sam.njegova nevjesta.Znaš kako smo maštali da ćemo uređivati našu kuću ,nemoj to zaboraviti ,sjeti se mene ,moje svilene plave kose.Umrlo je u meni sve ,samo još u srcu gajiš mi ti.Ako ikad sa Rašidom budem imala muško dijete zvat će se Omer.Molim Boga da se ne ponove ove naše sudbine,nikad nikome.Pisala bih ja tebi ,ali eto vrijeme je da ti kažem zadnje riječi ..  Ostaj mi zdravo ,ne zaboravi naš 17. i drvo pokraj puta koje čuva naše uspomene .Voli te tvoja zelenoka.

Pročita Omer pismo ,suze su prekrile njegovo utrnulo lice,začuo se pucanj ..Omer se ubio.

Evo Omere došla sam ti podukradom na mezar ,došla da te obiđem nisam dugo,pa si mi i u san dolazio pit'o što me nema.. Prije svega da ti fatihu proučim,molim Boga da ti podari lijepi Džennet. Omere otišao si ,od Boga je tako i On najbolje zna. Plačem Omere svakim danom sve više i više ,moj Omere kad život neki dan ne izgubih neću više nikad .. Hoće da nam režu ono naše drvo ,nisam ga dala,ne dam da mi i sjećanja unište kad su mi žibvot zagorčali.

Jedino lijepo što mi se desilo u ovim godinama je to da sam dobila sina ,mog malog Omera ,koji danas već ima hvala Bogu 16 godina. Neki dan moj Omere sjedimo mi i on me pita:”Mama po kome sam ja dobio ime?” Sa velikom knedlom u grlu pomilovala sam ga po glavi i rekla :”Sine to se ime mami uvijek sviđalo”. Eto Omere, odoh sada,doći ću  ja tebi opet …..kad ujagmim vremena.