piše: Vlastimir Mijović
Agonija državnog radio-televizijskog servisa ulazi u posljednju fazu. Više nije pitanje kad će taj emiter ugasiti svoj signal, neizvjestan je samo tačan trenutak u kojem će se to dogoditi.
U času kad rukovodstvo BHRT-a panično ukazuje na potpuni kolaps ove medijske kuće, nema nikakvih reakcija koje bi dale naslutiti da je nekome stalo da spriječi gašenje državnog ekrana i radio signala. Ćute građani, ne javlja se ni vlast koja ima zakonsko očinstvo nad ovim javnim emiterom prema kojem se, međutim, ponaša apsolutno maćehinski.
Sve govori da će BiH uskoro postati jedina zemlja u Evropi koja nema javni RTV servis na državnom nivou. Nije to, ipak, glavni uzrok za sekiraciju – po mnogo čemu smo na začelju u kultivisanom svijetu.
Ono što nas ovim povodom treba još više da zabrine, to je trend gubljenja brojnih značajki koje određenu teritoriju čine državom. Jedna od njih je i medijska, koju smo suštinski poodavno izgubili, a sada smo na rubu i njenog formalnog nestanka.
Vrlo je zanimljiv i indikativan način na koji se urušava državni RTV servis. Taj proces je, naime, direktno uzrokovan i praćen pojačavanjem značaja entitetskih emitera. RTRS i RTV FBiH miniraju sve moguće propise i finansijski uništavaju “krovnu” medijsku organizaciju, a da ih niko zbog toga ne poziva na odgovornost. Štaviše, entitetske vlasti na mala vrata unose i dodatni novac u ove medijske kuće, jasno pokazujući do čega im je stalo, a do čega nije.
Svako političko zaklinjanje na državu kao svetinju, na ovom primjeru pada u vodu. Svima je u politici jasno da sa gubljenjem svakog državnog atributa gubimo i samu državu. Stoga i neminovni zaključak da do nje, u stvari, nikome nije ni stalo. Umjesto države, svi napori se usmjeravaju na snaženje entiteta, od države se, mic po mic, dižu ruke.
Bojazan da se po medijskom “jutru” i državni dan prepoznaje, samo je jedan dio trenda koji svakog dana ulijeva sve više zabrinutosti u pogledu održivosti BH države. Na djelu su procesi koji vode ka tome da Bosna i Hercegovina postane samo mehanički spoj dvije teritorije, odnosno paradržave.
Prošlog mjeseca, na primjer, u Banja Luci je održana zajednička sjednica Vlade RS i Vlade FBiH. Nakon nje je Željka Cvijanović izjavila da je zajednički zaključeno kako bi bilo najbolje da BiH funkcioniše međuentitetskim dogovorima, kako se izrazila – bez državnog nivoa!
Federalni premijer Novalić nije demantovao ovu izjavu Cvijanovićeve. A ko ćuti, zar ne, taj se slaže?!
Na isti način, nekoliko dana kasnije, Milorad Dodik je govorio o Oružanim snagama BiH. Predsjednik RS smatra da se one moraju razdvojiti na dvije ili tri komponente, u svakom slučaju od zajedničke vojske treba odustati.
RTRS i RTV FBiH miniraju sve moguće propise i finansijski uništavaju “krovnu” medijsku organizaciju, a da ih niko zbog toga ne poziva na odgovornost
Ni na ovo niko iz Federacije nije odgovorio!
Bosna i Hercegovina je nezavisna država, ali sa vrlo neizvjesnom krajnjom sudbinom. Sa zabrinutošću se prate mnogi procesi koji ukazuju na njeno rastakanje, počev od otvorenog iskazivanja separatističkih planova iz Republike Srpske. Pri tome se, kao u glavnog vraga, upire prstom u mogući referendum, jednostrano otcepljenje, čak i mogućnost oružanog sukoba kojim bi država bila dokinuta.
Zec, međutim, šuška u drugom grmu. Umjesto nekog spektakularnog i dramatičnog događaja, razbijanje BiH kao države odvija se u znatno tišem, dužem i manje dramatičnom, ali vrlo efikasnom ritmu. Država se ubija na rate! Sad umire ovo, sad nestaje ono, sve dok se jednog dana u čudu ne zapitamo: Zar je ovo država
Nije, brzo ćemo zaključiti. Ali, biće to kraj procesa u kojem ostajemo, jednu po jednu, bez ključnih značajki državnosti, dok na drugoj strani upravljanje zemljom prelazi na njene sastavne dijelove, odnosno entitete.
Ako jednom nestane, BiH će nestati na ovaj “tihi” način. Sudeći po načinu na koji se gasi državni ekran i BHRT, političari to ne vide. Ili vide, ali su od države BiH digli ruke, samo neće da nam to glasno kažu!
(Fokus.ba)
