U povodu 3. decembra – Međunarodnog dana osoba s invaliditetom , Udruženje oboljelih i liječenih od tumora ” DONNA ” Bugojno i neformalnagrupa žena ” Bugojanke ” uputile su saopćenje u kojem stoji:
Aktuelna situacija sa virusom COVID -19 prisutna je širom svijeta, mjeseci zaključavanja, ograničenja, bolesti i gubitci imali su ogroman uticaj na svakog pojedinca. Potrebe osoba s invaliditetom danas su veće u odnosu na potrebe drugih ljudi. Davanje prioriteta potrebama osoba s invaliditetom nikada nije bilo važnije nego sada. Iz tog razloga slogan ovogodišnje kampanje glasi: “Izgradimo bolje: svijet koji uključuje invaliditet, pristupačan i održiv svijet nakon Covida-19“. Osoba s invaliditetom treba ne samo živjeti već i pripadati zajednici.
Obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom usvojeno je Odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 1992. i od tada se ovaj Dan obilježava svake godine u cijelom svijetu 3. decembra. Ciljeva je mnogo – promovisanje prava i dobrobiti osoba s invaliditetom u svim područjima društva, podizanje svijesti o njihovom položaju u svim aspektima socijalnog, privrednog, političkog i kulturnog života, postizanje punog uživanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Glavna tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom jest: „Izgradimo bolje: svijet koji uključuje invaliditet, pristupačan i održiv svijet nakon Covida-19“. Procjenjuje se da oko 10 posto ljudi u svijetu živi s nekim oblikom invaliditeta.
Invaliditet zahtjeva pojačanu stručnu medicinsku brigu. Recimo da gotovo polovina osoba s invaliditetom čine žene i kad se radi o njihovom ginekološkom zdravlju, ginekološka bi služba trebala osigurati adekvatnu brigu ženama svih dobnih skupina koje imaju neki invaliditet što podrazumijeva i specifične tehničke uslove u ginekološkim ambulantama na svim nivoima zdravstvene zaštite, kao i dodatnu educiranost ginekološkog tima. Fizička nepristupačnost objektima, prijevozu, uslugama osobi s invaliditetom ugrožava dostojanstvo i samopouzdanje. I ako čovjek ne može ni izaći iz kuće, nepotrebno je razgovarati o obrazovanju, o zdravstvenoj zaštiti, o zapošljavanju. Osoba s invaliditetom postat će samostalan i ravnopravan član zajednice samo uz sistemsku podršku društva.
Donošenje dobrih zakona i rušenje fizičkih barijera jesu pomaci, provode se i inkluzivni procesi, ali dokle god postoji diskriminacija osobe zbog njene invalidnosti, dokle god je osoba s invaliditetom na bilo koji način spriječena da aktivno sudjeluje u svakodnevnom životu, dokle god žive predrasude i nerazumijevanje bilo koje vrste prema osobi s invaliditetom, oni žive s ograničenjima u zdravstvenom, socijalnom sistemu, obrazovanju, zapošljavanju. Oni žive s ograničenjima u zajednici. Više od deset posto populacije su osobe s invaliditetom, a još uvijek nisu dovoljno vidljivi. U njima je neostvareni potencijal. Osoba s invaliditetom treba ne samo živjeti već i pripadati zajednici.
