Vjetar i pijesak se vezati ne mogu, oni traže slobodu i daljine. U tim daljinama u kojima su se skrili u potrazi za slobodom, baš tamo gdje se grubim dodirima sudaraju južni i istočni vjetar, ugnijezdio se erozivni prirodni fenomen popularnog naziva pješčane piramide.
Na jugoistoku Republike Srpske, na granici prema Crnoj Gori i Srbiji, baš tamo gdje nastaje rijeka Drina, u selu Daničići, devet kilometara od Foče i u srcu olistale šume izvijaju se nesvakidašnji šiljci, izvajani vještim uticajima snjegova, jakih mrazeva i ljetnih vrućina.
Na mjestu gdje se prirodne sile dodiruju i prepliću dugotrajnom erozijom tla kreiran je rijedak očaravajući fenomen i krajolik – pješčane piramide.
Po nekim narodnim vjerovanjima i legendama ove pješčane piramide štite okolinu od loših vremenskih pojava, a piramide od lošeg uticaja čovjeka zasad još štiti nešto lošiji makadamski put te su one pravi skriveni prirodni biser.
Iako su izuzetan prirodni fenomen, upravo zbog nefrekventnog puta ne čudi što su gotovo nepoznate.
Uski vijugavi put, koji od Foče vodi kroz obilje zelenila, ni ne naslućuje da ćete u srcu prirode ispred sebe ugledati gorostase koji se ponosno izvijaju iz tla, tražeći svoj komadić pod nebeskim svodom.
Prema riječima Dejana Eleza, turističkog vodiča na lokalitetu Foče, ovo mjesto je savršeno ukoliko želite da saznate nešto više o eroziji, specifičnoj vegetaciji i jedinstvenoj istoriji ove regije jer zaista pješčane piramide daju podsticaj mašti i sanjarenjima.
“Pješčane piramide jedinstvena su i rijetka prirodna pojava u svijetu, a slične se nalaze u američkom Koloradu, Đavoljoj Varoši u Srbiji i Dolomitima u Italiji. Iako ih je teško porediti, s obzirom na to da su drugačije i veličinom i sastavom, ono što fočanske pješčane piramide izdvaja i čini privlačnijim jeste priroda koja ih okružuje. Ukoliko se popnete na vidikovac, nepregledno zelenilo, čarobne visoravni i planinski vrhovi ostaviće vas bez daha”, ispričao je Elez za “Nezavisne”.
Sa desne strane pješčanih piramida nalazi se uređeno stepenište koje vodi do vidikovca, s kojeg se prostire nešto impresivniji pogled na ovaj prirodni fenomen, s obzirom na to da su piramide nešto veće sa stražnje strane.
Zbog svoje geološke jedinstvenosti i nevjerovatnih formiranja, pješčane piramide takođe doživljavaju i svakodnevne vizuelne promjene, tako da posjeta ovoj lokaciji može da bude svojevrsno putovanje natrag u vrijeme zapisano u stijenama.
Njihovo mijenjanje objasnio je Sejfudin Vrabac, profesor za užu naučnu oblast geologija na Katedri za prirodne geološke discipline.
“Ovo su priokvartarni kvastični sedimenti sastavljeni od konglomerata glina, oblikovani egzodinamičkim procesima, odnosno erozijom. Ti oblici se formiraju kroz vrijeme otkako su nastali. Što znači da se svakodnevno mijenjaju. Svaki put kad pada kiša, djelovanjem snijega, leda i ostalih vremenskih uticaja, dolazi do transformacije oblika ovih piramida”, ispričao je Vrabac za “Nezavisne”.
Iako se, kako profesor Vrabac ističe, svakodnevno mijenjaju, te njihov oblik danas neće biti identičan sutra ili poslije neke kiše, poznato je i da pješčane piramide ne rastu, već da postaju više samim spiranjem tla.
“Dok postoje sedimenti i dok se eroduju biće piramida, kad se erozijom potpuno odnesu ti sedimenti nestaće i piramide. U kapicama koje su na vrhovima svake od piramida su otporniji sedimenti. To su zapravo konglomerati i oni se teže eroduju i štite glinu koja je ispod. Međutim, kako vjetrovi duvaju i kiša pada pod različitim uglovima, onda se ta glina spira i ponovo se formiraju novi oblici, tako da je to sve proces koji traje već dugi niz godina. Kraj će biti kad se sve to eroduje”, ispričao je Vrabac te ističe da bi ovaj lokalitet mogao imati veliki turistički potencijal s obzirom na atraktivnost same lokacije.
VODOPAD OTEŠA
Suprotno od pijeska, sedimentnih stijena i gline, na 45 minuta lagane vožnje od pješčanih piramida sakrio se još jedan prirodni biser u srcu šume – vodopad Oteša.
Udaljen četiri kilometra od Miljevine, ovaj prirodni fenomen, smješten u hladovini stoljetne bukove šume, svojevrstan je turistički potencijal.
Dijelom asfaltni i makadamski put do ove zelene oaze dio je biciklističke rute od Foče. Od posljednje tačke puta gdje se najdalje može autom nastavlja se pješke laganom šetnjom nešto strmijom stazom, tokom koje će, nakon nekoliko pređenih metara krivudavog puteljka, šum osušenog lišća zamijeniti huk vode koja se slijeva niz litice. Pred vama bi nakon nekih 15 minuta hoda trebalo da se ukaže dvadesetak metara visok vodopad Oteša, s kojeg se niz strme stijene obrasle mahovinom obrušava voda koja dalje nastavlja tok ka Bistrici.
“Voda do vodopada dolazi s obronaka Zelengore. Lokacija je rijetko posjećena i u ljetnim danima, kada je svima potrebno osvježenje, u ovom kanjonu je raj. Ispod vodopada se u ljetnim mjesecima može slobodno okupati i osvježiti”, rekao je Elez.
Dodaje da vodopad Oteša svoju raskoš posebno ističe u proljeće, kada usljed topljenja snijega nabuja. Tokom ljetnih mjeseci nerijetko presuši, a u jesen ponovo plijeni ljepotom.
izvor nezavisne.com
