Pitanje otpornosti stambenih objekata na prirodne katastrofe u Bosni i Hercegovini se često zanemaruje, što može dovesti do ozbiljnih posljedica, kazala je u intervjuu za Fenu prof. dr. Naida Ademović sa Građevinskog fakulteta u Sarajevu, istaknuvši važnost izrade karata rizika za područja izložena poplavama, klizištima i potresima.
Nakon tragičnih poplava i bujica u Jablanici, Fojnici, Kreševu i Kiseljaku, kao i sve češćih seizmičkih aktivnosti u regiji, Ademović naglašava da odabir lokacija za gradnju postaje ključan faktor za smanjenje rizika od prirodnih katastrofa.
Prva mjera je provođenje temeljitih geoloških, hidroloških i seizmičkih analiza, koje identificiraju rizična područja podložna poplavama, klizištima i potresima. Takve zone trebaju biti izuzete iz gradnje ili, u slučaju neizbježnosti, moraju se koristiti posebni pristupi izgradnji otpornoj na potrese i druge nepogode. Održivo urbano planiranje mora integrirati strategije prilagodbe klimatskim promjenama.
– Potrebno bi bilo izraditi karte rizika za područja izložena poplavama, klizištima i potresima. Ovo bi bila izuzetno korisna i važna mjera. Karte rizika omogućuju precizno prepoznavanje najugroženijih lokacija, pomažu u prostornom planiranju i donošenju strateških odluka u vezi s izgradnjom, urbanizacijom i zaštitom od prirodnih nepogoda. Također, ove karte mogu pružiti jasne smjernice investitorima, građevinskim inženjerima i vlastima, osiguravajući da se rizici minimiziraju i da se gradnja vrši na sigurnijim lokacijama – kazala je prof. Ademović.
Ovakve karte mogu identificirati područja visokog rizika gdje bi gradnja trebala biti zabranjena ili u najboljem slučaju značajno ograničena i to pod posebnim uvjetima, označiti zone sa srednjim i niskim rizikom gdje su potrebne specifične mjere za smanjenje štete, pružiti osnovu za razvoj planova evakuacije i hitne intervencije u slučaju prirodnih nepogoda, unaprijediti urbanističko planiranje usmjeravajući razvoj prema sigurnijim područjima i olakšati donošenje zakona i propisa koji reguliraju gradnju u rizičnim područjima, uz posebne mjere za povećanje otpornosti na potrese, poplave i klizišta.
– Nakon toga neophodno je izvršiti ažuriranje prostornih planova koji moraju uključivati podatke o rizicima. Velika je odgovornost lokalnih vlasti prilikom izdavanja dozvola za gradnju, te rješavanje pitanja bespravne gradnje – smatra prof. Ademović.
Ističe da struka, koja uključuje građevinske inženjere, seizmologe, geologe i urbaniste, mora imati ključnu ulogu u odabiru lokacija za gradnju.
– Nažalost, politički i ekonomski interesi često prevladavaju nad preporukama stručnjaka, što dovodi do gradnje u rizičnim područjima. Zbog toga je potrebno uvesti zakonske obaveze koje će zahtijevati uključivanje stručnjaka u svaku fazu procesa planiranja i gradnje, od procjene podobnosti lokacije za gradnju do izgradnje samih objekata – navela je.
Uvođenjem zakonskih okvira koji obavezuju lokalne vlasti i investitore na konsultacije sa stručnim tijelima prije odobravanja gradilišta, mogla bi se osigurati dugoročna sigurnost stambenih objekata. Osim toga, poticanje interdisciplinarne saradnje između stručnjaka različitih profila, kao što su klimatolozi, arhitekti i inženjeri različitih profila, može značajno poboljšati otpornost na prirodne katastrofe.
Konkretne građevinske mjere za područja izložena rizicima od bujica, poplava, klizišta i drugih nepogoda uključuju provođenje temeljitih geoloških, hidroloških, seizmičkih studija za procjenu rizika te implementaciju regulativa o prostornom planiranju koje ograničavaju, pa čak i zabranjuju gradnju u područjima s visokim rizikom.
Prof. Ademović kaže da se mjere zaštite od poplava i klizišta mogu klasificirati na pasivne i aktivne pristupe. Pasivne mjere su preventivne i strukturne, s fokusom na smanjenje rizika prije nego što se dogodi opasnost. To uključuje prostorno planiranje i zoniranje kao ključne pristupe za sprječavanje gradnje u poplavnim područjima, čime se smanjuje rizik od šteta. Izgradnja nasipa i brana pomaže kontrolirati tok rijeka i spriječiti širenje vode prema naseljenim područjima.
Održavanje sistema odvodnje osigurava da kanali i rijeke ostanu čisti, što omogućuje nesmetan protok vode i smanjuje rizik od začepljenja i poplava. Zeleni infrastrukturni projekti, kao što su parkovi i šumska područja, prirodno upijaju višak vode, dok sistemi za kontrolu oborinskih voda, poput propusnih pločnika, također pomažu u reguliranju količine vode koja ulazi u odvodne sisteme.
– Preventivne mjere za zaštitu od klizišta također su od presudne važnosti, osobito u područjima s nestabilnim tlom ili strmim padinama. Stabilizacija padina primjenom potpornih zidova, terasa ili drenažnih sistema pomaže smanjiti mogućnost pokretanja tla. Pošumljavanje i sadnja vegetacije osiguravaju stabilnost tla jer korijenje biljaka pomaže u njegovom učvršćivanju te smanjuje eroziju – rekla je ona.
Kontrola erozije putem upotrebe geotekstila ili zaštitnih mreža dodatno sprječava ispiranje tla, posebno u vjetrovitim ili kišnim razdobljima. Građevinski radovi u rizičnim područjima trebaju biti ograničeni, kako bi se izbjegle intervencije koje bi dodatno destabilizirale tlo. Konačno, praćenje podzemnih voda osigurava da tlo ostane suho i stabilno, jer višak vode može uzrokovati zasićenje tla, što je često uzrok klizišta.
S druge strane, aktivne mjere uključuju izravne intervencije, često tokom samog događaja opasnosti. To uključuje sisteme ranog upozoravanja, privremene barijere protiv poplava, sisteme za hitnu odvodnju i praćenje stabilnosti padina kako bi se otkrila potencijalna klizišta.
Više na: N1 / Fena
