Filmski kritičar Anthony Oliver Scott je za New York Times napisao kritiku filma “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić u iščekivanju ponedjeljka, kada ćemo saznati da li će ovaj bh. film dobiti zvaničnu nominaciju za Oscara (pet filmova).
Bosanskohercegovački kandidat za Oscara je mučna priča o borbi prevoditeljice UN-a da spasi svoju porodicu od stradanja.
U julu 1995. godine vojska bosanskih Srba, pod zapovjedništvom Ratka Mladića, pregazila je grad Srebrenicu, koju su Ujedinjene nacije proglasile sigurnim područjem. Muslimanski civili su potražili utočište u obližnjoj bazi Ujedinjenih nacija, ali su predati Mladićevim vojnicima, koji su ih razdvojili prema spolu i ukrcali u autobuse i kamione. Ubijeno je više od 8.000 muškaraca i dječaka. Njihova tijela su pokopana u masovnim grobnicama. Ovo je bio jedan od najgorih zločina koji se dogodio u ratu nakon raspada Jugoslavije.
“U to vrijeme mnogi ljudi na Zapadu su se pitali kako se nešto ovakvo moglo dogoditi – kako je genocid mogao biti počinjen u Evropi jedva 50 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. ‘Quo Vadis, Aida?’, zaprepašćujući novi film Jasmile Žbanić, koji nikoga ne štedi, pokazuje precizno kako se sve odigralo. Ovo nije isto kao da je objašnjavano zbog čega se sve dogodilo, iako se Jasmilino opisivanje događaja koji su doveli do masakra dotiče i ovog pitanja”, napisao je Scott.
Ističe kako akcenat filma zapravo nije na zločincu.
“Mladić (kojeg igra Boris Isaković) je uznemirujuće poznata ličnost. Samozaljubljeni nasilnik koji svuda putuje sa snimateljem i koji svoju moć pokazuje konstantnim optuživanjem. Međutim, film zapravo nije o njemu. Njegovi vojnici i on su možda autori noćne more, ali gledaoci sve proživljavaju kroz lik Aide Selmanagić (Jasna Đuričić), koja radi kao prevoditeljica za UN”, naveo je Scott.
Ranije je Aida bila učiteljica. Njen suprug Nihad (Izudin Bajrović) je bio direktor lokalne gimnazije. U jednom naročito napetom trenutku srpski vojnik i ona ljubazno razgovaraju: on je bivši učenik koji upućuje pozdrave Aidinim sinovima Hamdiji (Boris Ler) i Seji (Dino Bajrović). Taj susret je jedan od nekoliko podsjetnika na prijeratno normalno stanje, kada su Srbi i Bošnjaci živjeli rame uz rame, a Aida i njena porodica su mirno živjeli kao pripadnici srednje klase. Retrospekcija jednog od događaja prikazuje Aidino učešće na takmičenju za “najbolju frizuru istočne Bosne”.
Sada joj njena UN identifikacijska značka pruža određeni stepen sigurnosti i ona pokušava zaštititi i svog supruga i djecu. Nagovara Nihada da se dobrovoljno prijavi kao civilni delegat, zajedno sa zapovjednikom Ujedinjenih naroda u farsičnim pregovorima s Mladićem, a svoj pristup ograničenim područjima baze koristi za pronalaženje skrovišta za Seju i Hamdiju.
“Aida u službi svog posla poslušno prevodi srpske laži i dvosmislenost Ujedinjenih nacija. Njena uloga postaje stravična i apsurdna. Paničnim masama u bazi, gdje se nalaze i neki njeni prijatelji i komšije, mora prenijeti uvjeravanja za koja zna da su lažna. Usred prenošenja obećanja o sigurnost, ona jasno uviđa šta će se dogoditi”, objasnio je on.
Aidin lik opisuje kao spoj širokog spektra emocija.
“Performans Jasne Đuričić je karizmatičan i samozatajan. Aida je “žilava” i snalažljiva, ali i preplašena i shrvana okolnostima. Priča u kojoj se nalazi se odvija brzo i neumoljivo, ali ponekad se čini da se baš ništa ne dešava. Žrtve koje čekaju su zarobljene. Njihovi navodni zaštitnici su paralizovani, a predatorima se ne žuri. Ko ih može zaustaviti?”, pojasnio je Scott.
Uporedio je “Quo Vadis, Aida?” sa još nekim filmovima:
“Ovdje postoji napeta neizvjesnost koja podsjeća na filmove zasnovane na činjenicama, kao što su “Bloody Sunday” i “United 93“. Stroga iskrenost “Quo Vadis, Aida?” je mučna, dijelom i zato što ruši mnoga očekivanja koja se pritajeno vežu za filmove o historijskim traumama. Često ih gledamo, ne kako bismo se suočili s okrutnošću historije, već kako bismo se utješili pričama o otpornosti i junaštvu”, napisao je on.
Aida možda ima neke od ovih osobina, ali njeni hrabri pokušaji bijega samo naglašavaju koliko je zapravo zarobljena. U nazivu filma je pitanje kuda ona ide. Ponuđeni odgovori su mračni. Ako se može spasiti, može li spasiti i porodicu? A ako je tako, šta je s hiljadama drugih čiji su životi u opasnosti?
“Njena situacija je “pojačana” izuzetnom empatijom. Sažaljenje nije jedina emocija, postoji i borba sa stidom i gađenjem. Neuspjeh Ujedinjenih nacija je zastrašujući gotovo kao i Mladićeva zloba. Dobronamjerni nizozemski oficiri zaduženi za bazu postaju generalovi taoci, a zatim i njegovi saučesnici. Masakr je bio ratni zločin koji su nadzirali “čuvari mira”. Ovo je neuspjeh institucionalne odlučnosti, čovječanstva i civilizacije”, analizirao je on.
Na kraju je Mladiću suđeno u Hagu i osuđen je na doživotni zatvor. Završni čin fima “Quo Vadis, Aida?”, službenog kandidata Bosne i Hercegovine za Oscara, jasno pokazuje da su mnogi drugi počinitelji nekažnjeno pobjegli. Rat je završio i vratila se neka verzija normalnosti, ali Žbanić se ne tješi banalnom činjenicom da život ide dalje.
“Istina je da vrijeme prolazi, da pamćenje blijedi i da je historija dokaz milosti, ali i divljanja. Međutim, također je istina, o čemu govori ovaj film, i da je gubitak trajan i da na neka pitanja nema odgovora”, zaključio je Scott u svojoj kritici.
klix.ba
