Povodom dana nezavisnosti BiH, JU Centar za kulturu, informisanje i sport Donji Vakuf objavila je Konkurs za najbolje učeničke literarne radove povodom obilježavanja 01. marta – Dana nezavisnosti BiH. Tema konkursa „Ostvarit ćemo snove u svojoj domovini“.
Konkursna komisija, u obilju pristiglih radova, za najbolji rad u konkurenciji učenika viših razreda odabrala je rad Jasmine Ajanović, učenice devetog razreda Prve OŠ Donji Vakuf i Ilhane Hadžić, učenica Prve OŠ Donji Vakuf.
Kako Dan nezavisnosti domovine doživljava Jasmina Ajanović, saznat ćemo iz njenog nagrađenog rada :
BOSNA
Svi mi imamo snove. Svi,ali baš svi. I živimo za njih. Ti snovi su nam ispisani po duši, urezani u srce i samo čekaju kad će se ostvariti. Početi ću od sebe. Ja imam mnogo snova. Ako me pitate za moju domovinu i snove vezane za nju imamo o čemu pričati satima. Znate, kao petnaestogodišnjakinji mi se nameće pitanje: “A šta ćeš poslije osnovne?”
“Medicinsku.”- odgovorim svaki pun čini mi se sve sigurnije i sigurnije.
“Super,super. To ćeš odmah poslije srednje u Njemačku. Najpametnije tako.”
I nakon toga zastanem na minut. Ma kakav minut. Ta mi rečenica odzvanja danima. Ni osnovnu nisam završila, a već me šalju u Njemačku, a ja Bosnu volim. Kako i ne bih. Rođena i odrasla ovdje. I rastem. I želim da ostarim. Kažem im da najradije ne bih u Njemačku. Neki na to odmahnu rukom, a neki se piskutavo nasmiju znajući da mladi iz dana u dan napuštaju Bosnu. Zbog čega odlaze svi znamo i o tom vam neću pričati. Dovoljno je reći trbuhom za kruhom i sve vam je jasno. Uostalom, Bosna je divna temlja. Nema je ljepše…samo svaka nova generacija se manje vezuje za nju. Čim se malo osamostale pakuju kofere i odlaze. Svaka ih zemlja čeka raširenih ruku. Svugdje su mladi dobrodošli. Kažu da država ostaje na mladima. Kako će ostati i na kome ako nas ne bude? Svaki dan, gdje god se okreneš možeš vidjeti studente kako pakuju kofere,majke kako odlaze sa djecom.Idu preko granice. Idu i ne vraćaju se. Možda će doći za vrijeme praznika,ali ni to nije sigurno. Tužno je što je mladih sve manj i manje. Ali ne odlazimo bez razloga. Razlozi su ogromni. Postali su ogromni jer se svaki problem gura pod tepih već godinama. I sad nas je sustiglo i ono od prije dvadeset godina. Ne može se stanje u državi mijenjati ako se ne mijenjaju ljudi. Nije država sama od sebe postala nesređena. Postali smo,kao narod toliko hladnokrvni. Gledamo se u oči,a lažemo. Obećavamo,a već kujemo plan kako da izdamo i čudimo se što nam ni jedna generacija nije “zdrava”.Iskreno,ja bih da ostvarim snove.I to baš ovdje. Na teritoriji ove srcolike zemlje kojoj treba samo malo ljubavi i međusobnog slaganja da zablista .Ostvarit ćemo mi svoje snove ovdje.Birati ćemo umjesto Njemačke Bosnu. Jer, bez obzira koliko leptir htio biti ptica neće to uspjeti. A neće biti svjestan da se baš njemu svi dive i da mu je potrebno samo par pogleda koji će prepoznati njegovu pravu vrijednost.
