Val poskupljenja u Bosni i Hercegovini dostiže vrhunac. Cijene osnovnih životnih namirnica u stalnom su porastu, a građani se pitaju kako da prežive nova poskupljenja u kojima je brašno skuplje za 12 posto. Meso, ulje, šećer, kafa, gorivo također su poskupjeli u odnosu na protekle godine.
Kao glavni razlog ovih talasa poskupljenja stručnjaci navode činjenicu da je Bosna i Hercegovina mala i otvorena ekonomija koja u velikoj mjeri zavisi od uvoza iz inostranstva, te da su mjere koje su strane vlade poduzimale tokom pandemije COVID-a 19, poput štampanja većih količina novca kako bi se pomoglo lokalnim privredama, dovele do inflacije i generalno rasta cijena hrane i namirnica.
“Kao država ne možemo uticati na cijene i, nažalost, možemo ih samo prihvatiti. Razlog zbog čega se povećanje cijena znatno osjeti na budžetu građana jeste to što imamo nizak životni standard”, pojašnjava Faruk Hadžić, makroekonomski analitičar.
U kratkom roku, nastavlja, država ima nekoliko mehanizama kojima može uticati indirektno na ublažavanje ovih poskupljenja. To se može učiniti, prema njegovim riječima, “kroz smanjenje poreza na rad ili čak potrošnju, jer putem rasta cijena povećava se i osnovica za oporezivanje, što se vidi i ove godine u naplati javnih prihoda koji rastu kao posljedica jednim dijelom i rasta cijena”.
Dodaje da bi država, ukoliko želi pomoći građanima, trebala smanjiti poreze i doprinose na plate.
“Smanjenje bi se usmjerilo na povećanje neto plate radnika, dok za penzionere treba uskladiti rast penzija sa rastom troškova života, umjesto sa rastom opšteg indeksa cijena, jer u njega ulazi dosta proizvoda koji ‘obaraju’ vrijednost indeksa, a time i mogućnost za povećanje penzija zbog stalnog rasta cijena životnih namirnica”, napominje Hadžić.
Velik disbalans uvoza i izvoza
U Udruženju za zaštitu potrošača “Futura” Mostar imaju isto mišljenje kada su uzroci novih poskupljenja u pitanju. Glavni je, kažu, to što slabo proizvodimo hranu zbog čega smo prinuđeni da većinu prehrambenih namirnica uvozimo. Zbog toga, ističu, dolazi do čestih poskupljenja.
“Najdrastičnije su cijene hrane i taj fenomen puzajućih poskupljenja dešava se tijekom posljednjih 10 godina. Glavni razlog je to što mi ne proizvodimo svoju hranu, već 80 posto hrane uvozimo, a to niti jedna druga zemlja ne radi. Upravo je to uzrok koji dovodi do toga da uvozimo hranu i plaćamo je ovoliko skupo”, smatra Marin Bago, predsjednik Udruženja.
Postoje brojni mehanizmi koji se mogu upotrijebiti kako bi se zaštitili domaći potrošači, napominje, a prvi od njih je smanjenje cijena, posebno prehrambenih artikala. Zatim je tu i strategija koja se mora ticati smanjenja iznosa potrošačke korpe putem raznih subvencija.
Pravo čudo kako građani preživljavaju
Iz Kluba potrošača Odžak ističu da su cijene u Posavskom kantonu za 10-ak posto veće u odnosu na ostatak države, te da je pravo čudo kako građani uspijevaju preživjeti.
“Ta poskupljenja idu postepeno u manjim postocima od energenata i ogrjeva do životnih namirnica, pa i usluga. Narod se odriče mnogih stvari jer moraju kupiti lijekove, a ono što ostane troše na hranu samo da bi preživjeli”, kaže Redžo Omerbašić, predsjednik Kluba.
U Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine pažljivo prate kretanja rasta cijena i daju konkretne prijedloge državnim institucijama kako bi se ublažilo stanje. Podsjećaju da Bosna i Hercegovina ima malu ekonomiju, uvozno zavisnu i da je ranjiva.
“Veliki problem je što u Bosni i Hercegovini nema adekvatnih robnih rezervi – u Republici Srpskoj ne postoje, a u Federaciji BiH ne služe svojoj svrsi. Osnovna njihova uloga bila bi da spriječi ublaži rast cijena osnovnih životnih namirnica”, pojašnjava Momčilo Komljenović, direktor makroekonomskog sektora u Komori.
Jedna od bitnih mjera, dodaje, jeste pomoć domaćoj privredi preko podsticaja jer će “ovo vjerovatno dugo trajati”.
“Evidentno je prisutan rast cijena osnovnih životnih namirnica u Bosni i Hercegovini i drugih potrebnih proizvoda široke potrošnje. Neki od razloga poskupljenja su rast cijene nafte što je dovelo do lančanog rasta cijena namirnica i inflacije koja je prisutna u cijelom svijetu kao posljedica krize, pa je zbog toga neminovno da se to dogodi i nama”, konstatuje Komljenović.
Povećanje plaća i penzija kao mjera
Prema njegovim riječima, vlade entiteta trebaju prepoznati da je siromašnih sve više i iznaći način da im se pomogne i to kroz rasterećenje i povećanje plaća i povećanje penzija, kako bi se ublažile posljedice krize.
“„Vlade trebaju da subvencionišu domaću proizvodnju sa ciljem povećanja njene konkurentnosti, a ne nadoknađivanje gubitka. Nevladin sektor i mediji treba da podižu svijest domaćih potrošača o potrebi i značaju kupovine domaćih proizvoda”, predlaže Komljenović.
Podsjeća da su entitetske vlade donijele određene mjere kako bi koliko toliko ublažile posljedice poskupljenja. Vlada Federacije BiH je, na prijedlog federalnog Ministarstva trgovine, donijela Odluku o izmjeni odluke o propisivanju mjera kontrole cijena utvrđivanja maksimalne visine marže za pojedine osnovne životne namirnice i druge proizvode. Zatim je donijela odluku o propisivanju mjera kontrole cijena utvrđivanja maksimalne visine marže za naftne derivate. Slične odluke je donijela i Vlada Republike Srpske ali, kako primjećuje Komljenović, “ove odluke se, na žalost, ne sprovode”.
Država ne može utjecati na formiranje cijena
Na pitanje – da li Komora može utjecati na formiranje cijena – Komljenović odgovara kako to nije moguće, ne samo Komori, već ni državi Bosni i Hercegovini jer je potpisnica sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom – CEFTA sporazuma, EFTA sporazuma i drugih bilateralnih sporazuma i teži u članstvo Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
“Vanjskotrgovinska komora predlaže da se sa trgovinskim lancima razgovara o tome da na svojim prodajnim mjestima prodaju proizvode domaćih proizvođača i formiraju cijene jer su oni uglavnom ti koji utiču na iste. Trgovinski lanci odlučuju čiju će robu da prodaju jer nisu ničim ograničeni i oni diktiraju svoje uslove”, objašnjava Komljenović.
Ističe i kako “proizvođači spolja imaju jake podsticaje i jeftiniji su, pa trgovački centri prodajom njihovih proizvoda ostvaruju veću maržu”.
“Potrošač gleda samo cijenu jer ima male prihode. Mali je broj građana koji gledaju brendove i da im nije bitno koliko šta košta. Potrošaču je svejedno odakle je roba, sve dok je ima, a da uz to bude što jeftinija”, kaže Komljenović.
Mjere zaštite i jačanja domaće privrede
Stručnjaci upozoravanju da ovakav odnos snaga uništava domaću prerađivačku industriju, te da je krajnje vrijeme za jačanje domaćih privrednih kapaciteta i poduzimanje mjera njihove zaštite. Jedna od zaštitnih mjera je zabrana uvoza proizvoda koje Bosna i Hercegovina ima, a druga je uvođenje zaštitnih taksi kojima se nadoknađuje razlika između nižih cijena uvoznog i viših cijena domaćeg proizvoda.
Ekonomski analitičar Admir Čavalić ističe da je u ovom trenutku jedina konkretna politika koju Bosna i Hercegovina može implementirati u kratkom roku, ona koja se odnosi na zaštitu onih najugroženijih kategorija društva kao što su penzioneri sa minimalnim penzijama, radnici sa minimalnim platama, nezaposlene i socijalno ugrožene osobe i to kroz funkcionalan sistem robnih rezervi koji će im obezbjediti osnovne životne namirnice po prihvatljivim cijenama.
“Ovo se posebno može implementirati u entitetu Federacija BiH gdje postoje entitetske i kantonalne robne rezerve. U tom slučaju, većina populacije i dalje trpi negativne posljedice recesije u vidu rasta cijena, ali je barem 20 posto najugroženijih, na određeni način, zaštićeno”, pojašnjava Čavalić.
Važnost ekonomske diplomatije
Pored toga, nastavlja, mora se raditi na ekonomskoj diplomatiji i daljem otvaranju granica, jer “olakšavanje procedura vanjskotrgovinskih aktivnosti – uvoza i izvoza, doprinosi dugoročnom padu cijena na jednom tržištu”.
“Ekonomska diplomatija treba da doprinese osiguravanju lanaca snabdijevanja za domaću ekonomiju. Upravo je rast cijena određenih faktora proizvodnje najviše doprinio rastu cijena finalnih proizvoda”, smatra Čavalić.
Dodaje i da mehanizmi zaštite domaćih potrošača postoje, ali se još uvijek ne koriste u dovoljnoj mjeri.
“Dva su ključna faktora koja doprinose navedenom – nefunkcionalan i u određenim slučajevima problematičan pravni okvir/sistem, te neinformiranost i nedostatak edukacije kod potrošača u smislu da konzumerizam kao pokret još uvijek nije dovoljno razvijen u Bosni i Hercegovini. Međutim, potrebno je, prije svega, krenuti od unaprjeđenja pravnog okvira koji jednostavno ne funkcioniše i ne nudi praktičnu zaštitu potrošača”, ukazuje Čavalić.
Mora se djelovati subvencijama
Bago smatra i da se mora djelovati subvencijama, pa u tom slučaju cijena prosječne potrošačke korpe ne bi bila 2.500 konvertibilnih maraka (1.280 eura), kao što je to slučaj trenutno.
“Možemo koristiti kvote pri uvozu i kazati da imamo 100.000 tona domaćeg krompira, te dok ga ne potrošimo nećemo ga uvoziti”, predlaže.
“Također, kroz mehanizam robnih rezervi može se puno toga otkupiti, pa kad dođe kriza na tržištu ili disbalans u uvozu i izvozu, našim trgovcima možemo ponuditi domaće proizvode. Zbog toga robne rezerve i služe, dakle ne samo u slučaju krize već i održavanja balansa na tržištu. Zaista ima puno mehanizama, međutim mi niti jedan ne koristimo”, zaključuje Bago.
