Ahmići, naselje u općini Vitez, 16. aprila 1993. godine bilo je mjesto jednog od najtežih zločina nad civilima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Tog proljetnog jutra pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) brutalno su likvidirali 116 Bošnjaka, civila, najmlađa žrtva imala je samo tri mjeseca, najstarija 82 godine.
Pukovnik britanske vojske Bob Stewart zajedno sa svojom jedinicom koja je bila u sastavu tadašnjeg UNPROFOR-a, Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija, prvi je ušao u Ahmiće nakon zločina. Iako je bio iskusan vojnik, ostao je šokiran.
Žrtve su bile ukopane u zajedničku grobnicu
– Nisam mogao vjerovati da se to desilo u Evropi 1993. godine. Pitao sam se kako je to iko mogao učiniti ženama, djeci, starcima. Ljudi koji su ovdje ubijeni je akt genocida. Ja sam sahranio 104 osobe, u masovnoj grobnici u Vitezu. Moji vojnici i ja smo ih sahranili – kazao je svojevremeno Stewart.
Dosad je pronađeno 86 tijela, odnosno posmrtnih ostataka, a za preostalim se još traga. S obzirom na to da je od monstruznog zločina prošlo skoro tri decenije, veliko je pitanje hoće li se pronaći sve žrtve.
– Prije petnaestak dana bila je dženaza tromjesečnom djetetu. Šta je to dijete moglo skriviti, a niko nije odgovarao za to – pita se Atif Ahmić, predsjednik Udruženja žrtava rata “16. april Ahmići”.
Za pokolj u ovom dijelu srednje Bosne pred Sudom BiH osuđen je Paško Ljubičić na deset godina zatvora. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 2004. osudio Darija Kordića na 25 godina zatvora za ratne zločine počinjene u srednjoj Bosni, a koji su uključivali i ubistva u Ahmićima kod Viteza.
Nakon što je odslužio dvije trećine kazne, Kordić je pušten iz zatvora. Zbog zločina u Ahmićima pred Sudom u Hagu osuđen je i Drago Josipović na 12 godina, dok je Vladimir Šantić osuđen na 25 godina zatvora.
Britanski vojnici skupljali su tijela ubijenih Bošnjaka
– Osuđeni su samo oni po komandnoj odgovornosti, ne i direktni izvršioci. Zato ne možemo biti zadovoljni – ističe Ahmić koji još traga za posmrtnim ostacima svoje majke.
Stanovnike Ahmića muči i drugi problem.
– Vidite, živjeti se mora. Mi nemamo rezervnu domovine, moramo ostati na svom ognjištu. A to nije lako, jer smo građani drugog reda. To je, nažalost, stvarnost. Da se ne lažemo, ovo je njihova, hrvatska teritorija, ma šta o tome neko mislio.
Istina, nema incidenata, radimo s Hrvatima, ali Bošnjaci ovdje ne mogu napredovati. Mi smo na nuli – podvlači Ahmić.
Ove godine zbog pandemije koronavirusa neće biti kolektivnog obilježavanja, ali će žitelji Ahmića uz sve propisane mjere ipak odati počast i proučiti Fatihu žrtvama masakra.
Izvor: faktor.ba
