Pjesnike pamtimo, ne po broju njihovih pjesama nego po onome o čemu one pjevaju, pronalazeći u njihovim stihovima svevremensku istinu. Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika svih vremena Mehmedalija Mak Dizdar, svojim stihovima, prepunim simbolike i metafora, inicira nas na promišljanje o životu i smrti, pronalaženje smisla i besmisla naših djelovanja i žrtvovanja, našeg bivstvovanja na ovome svijetu.
Marginalije o jeziku
Cijeloga života, najviše kroz svoja književna djela, Mak se borio za BiH i bošnjaštvo, dokazujući autohtonost svog naroda i njegovog jezika. Pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini, te u časopisu „Život“, 1970. godine, objavio esej „Marginalije o jeziku i oko njega“, u kojem se zalagao za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.
– On je sigurno najbosanskiji pjesnik i pisac, a državu kao da nije briga za to, zanemaruju takve veličine. Mada je rad takve vrste, na polju kulture, vrlo često mnogo dalekosežniji i značajniji od onoga što dnevna politika uradi. Ko danas zna imena političara iz onog sistema? Ali, uvijek će se znati za Mešu Selimovića, Ivu Andrića, a posebno bi se trebalo znati za Maka Dizdara – rekao je Makov sin Majo Dizdar, također književnik
Dizdar: Branio sevdalinku od blata. historija.info
Mehmedalija Mak Dizdar rođen je 17. oktobra 1917. godine u Stocu. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez oca Muharema, te je uz majku Neziru, brata Hamida i sestru Refiku proživljavao teške dane djetinjstva. Po završetku osnovne škole odlazi na dalje školovanje u Sarajevo, gdje nakon mature, 1937. godine, piše svoj književni prvjenac „Vidopoljska noć“.
U krug književnika i javni život uvodi ga stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji i Mak počinje pisati. Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.
Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega osniva “Seljačku zadrugu”, koja ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Ali, kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, “Narodna prosvjeta” biva pripojena izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.
– Sjećam se očevih nemira, nekih čudnih telefonskih poziva… Tek mnogo kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kakvim je pritiscima i prijetnjama bio izložen moj otac i kome je sve smetao – kazao je Murkel.
Kameni spavač
Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.
U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, te u kojima progovaraju „kameni spavači“, pažljivijem čitatelju neće promaći razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive.
Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke pjesama: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.
…ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke. (Modra rijeka)
…Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe (Putevi, Kameni spavač)
Inspiriran sevdalinkom
Za pjesmu o Gorčinu, „ljubavniku čistog srca iz dubine srednjovjekovnih bosanskih šuma“, Dizdar je inspiraciju našao u tradicionalnoj bosanskohercegovačkoj lirskoj pjesmi – sevdalinci, koju je, kako je sam govorio, naknadno zavolio.
– Zavolio sam sevdalinku. Ona mi je vratila ljubav prema vrijednostima koje sam nepromišljeno, ali i opravdano bio izgubio. Mislim da ću joj zahvaliti najprikladnije ako je budem branio od blata koje hoće da se prilijepi uz nju, ako joj budem pomagao u suzbijanju njene kafanske i ulične sevdalijske deformacije – pisao je Mak.
Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobijao je društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu, kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.
Makova hiža u Stocu. makdizdar.ba
Anegdota o imenu
Sa suprugom Senijom Dizdar dobio je trojicu sinova, Murkela (Faruka), Envera i Maju. Najstariji Murkel od oca je naslijedio ljubav prema slikarstvu, a Enver i Majo ljubav prema pisanju. Murkel je često prepričavao anegdotu o nastanku svog imena i pojašnjavao zašto ga svi zovu Murkel, a u dokumentima piše Faruk.
Kada se rodio, ratne 1942. godine u Sarajevu, Mak i Sena odlučili su da mu daju ime Murkel inspirirani likom dječaka iz knjige nekog njemačkog pisca. Mak je otišao da prijavi rođenje djeteta, ali je hodža, koji je u tadašnjem sistemu bio i administrator, odbio da upiše ime Murkel, rekavši:
– Nađite neko normalno muslimansko ime.
Mak je tada predložio Rusmir, a hodža je još više izgubio strpljenje:
– Kakav Rus, kakav mir… dajte nešto kao Faruk…
– Dobro, Faruk – rekao je Mak.
Srčani udar
Mnogo je spekulacija o uzroku Makove smrti, jer je tog dana, 14. jula 1971. godine, imao važan sastanak, zbog kojeg se dan ranije vratio sa Sipana, gdje je s porodicom bio na ljetovanju. S njima nije bio jedino Murkel, koji je tada počeo raditi kao kamerman na TV Sarajevo. U trenutku Makove smrti Murkel je bio s njim i opisao je to riječima:
– Ja sam bio u kući kad je tata došao sa sastanka. Bio je blijed i izgledao iscrpljen. Čim je sjeo, pružio sam mu kovertu u kojoj je bio nalog za deložaciju iz stana u koji su se tek uselili. Pročitao je i klonuo. Rekao mi je da ne vidi… Pokušao sam da mu pomognem, pitao sam ga hoće li konjak. Rekao je: „Neću, ne mogu“, i to su bile posljednje riječi koje je izgovorio. Ubrzo je izgubio svijest. Uspaničen, pokušao sam s vještačkim disanjem… Ništa nije pomoglo. Hitna je stigla brzo. Doktor Adnan Dizdar, poznati rukometaš, reprezentativac, mogao je samo konstatovati smrt.
Mak je umro od posljedica srčanog udara u 54. godini i sahranjen je na sarajevskom groblju „Bare“. Danas je na njegovom grobu spomenik u obliku stećka.
Zapis o zemlji
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna.
