Nedaleko od Srebrenice u selu Bajramovići žive Nura Mustafić i Refija Hadžibulić. Iako imaju siguran smještaj u Domu za starija lica „Hatidža Mehmedović“ u Potočarima, žele što duže ostati u svojim prijeratnim domovima, čuvajući tako sjećanja na svoje sinove koji su ubijeni u genocidu 1995. godine u Srebrenici.
Refija Hadžibulić živi sama u svom prijeratnom domu u selu Bajramovići nadomak Srebrenice. Vratila se prije 24 godine. Jedan sin joj je poginuo prije 39 godina. Muž je preminuo šest mjeseci prije početka rata. Kada je Srebrenica pala, njena dva sina, kćerka i zet krenuli su kroz šumu prema Tuzli. Sinovi, koji su tada imali 18 i 21. godinu, su na tom putu ubijeni.
„2005. su mi javili da mi je Senad nađen. I Senada sam ukopala 2005. 12 godina doturali su kosti. Našli ga u četiri grobnice. Sve pomalo kosti. I opet su me pitali hoću li prisustvovati ako nađu nešto. Reko’ neću. Ne mogu. Do sad sam presustvovala, sad ne mogu više. Dževada su mi našli 2009. na Snagovu. Čitav je bio, kompletno tijelo. I 2009. ukopat'“, priča Refija Hadžibulić iz Bajramovića.
Odluka da se vrati u svoj dom za Refiju je bila teška, ali za nju jedina ispravna. Rad u bašti pomaže da se lakše nosi sa bolom.
„Kad dođem ovdje, k'o da sam došla ne znam đe, tako mi bude milo kad dođem mojoj kući, kad pogledam samo kud su mi đeca hodala, kud je onaj narod hod'o, ja k'o da sam u dženetu, et'“, ističe Refija.
Nedaleko od Refije živi Nura. Njeni sinovi i muž žrtve su genocida. Vratila se sa istim motivom svom prijeratnom domu, da barem gleda u kuću i zemlju gdje je nekada bio sretan život pun dječije graje.
„Bio mi je fin život. Đeca pošla završavati škole. Jedan ovaj stariji mi je sin završio. Ova dvojica još nisu. Jedan je ‘71., jedan ‘73.,jedan ‘75. I eto taj prokleti rat je doš'o. Kad je krenulo da se ide za Tuzlu, ja sam krenula sa đecom sa svojim mužem preko šume“, navodi Nura Mustafić iz Bajramovića.
Sinovi Nure Mustafić su na tom putu ubijeni.
“Bilo dosta naroda…i tu su onda mene stavili u kamion i dva sina su mi uzela od mene, bili ranjeni … tako da sam ja došla u Tuzlu, sama. Vjerujete li. Počele se grobnice otvarati i tako… Ja sam pronašla muža i dva sina“, prisjeća se Nura.
Nura i Refija dane u Bajramovićima provode obrađujući zemlju. Zajednički im je plastenik koji održavaju i siju što više mogu. U Domu za starija lica „Hatidža Mehmedović“ imaju stalni smještaj. Tu borave u zimskim mjesecima. Voljele bi na svojoj zemlji i u svojoj kući ostati što duže budu mogle.
„Svaka čast svemu. I Tuzli i Sarajevu i koje god dođe al’ je ovo moj, moje mjesto đe su mladost moje đece bila. To ne mere me niko ubijediti da kaže daću ti ovo, ono. Ne treba mi ništa. Meni je ovdje mir. Našla sam ovde smiraj, pa dokle bude elhamdulila“, navodi Nura.
U selu Bajramovići prije rata živjelo je oko pedeset porodica. Sada je useljena samo pokoja kuća. Ostalo porušeno ili napušteno. Ljudima je teško vratiti se u pustoš. Nura i Refija žive od sjećanja, jer jedino tako njihova djeca i muževi neće biti zaboravljeni.
bhrt
