Još od tinejdžerskih dana počeo je sa kockanjem. Nekoliko godina kasnije, kada je odrastao i osnovao svoju obitelj, zbog tog problema ostavila ga je supruga, izgubio je novac, obitelj, posao, priča je to jednog od ovisnika o kockanju u BiH.
– Krenulo sam sa manjim iznosima, marku, dvije, pet. Iz škole sam išao u kladionicu, nisam ni shvatio kada je to preraslo u ovisnost. Kladio sam se kao i moji prijatelji i mislio sam da je to normalno. Kasnije sam se počeo zaduživati. To je počelo da utječe i na moju porodicu – priča ovaj bivši ovisnik.
On je samo jedan u nizu ovisnika o kocki, a prema onome što nam je kazao Marko Romić, specijalista traumatske psihologije i osnivač Kluba liječenih ovisnika o kocki – KLOK Mostar takvih pa i težih slučajeva ima na desetine.
Ovisnost o kockanju velika je pošast današnjice, a prema procjenama u BiH je oko 50 tisuća patoloških kockara, a sve je veći i broj žena koje kockaju. Građani u FBiH u kladionicama su prošle godine ostavili 1,3 milijarde KM.
Profesor Romić ističe da već 11 godina radi sa patološkim kockarima i njihovim obiteljima, te da je patološko kockanje i kockanje općenito nevjerovatno veliki problem našeg društva, navodeći primjer jednog od kockara.
– Mladi, visokoobrazovani čovjek je imao jako dobru plaću i radio je u jednoj javnoj firmi. Prvo je počeo da daje svu plaću na kocku, zatim je počeo da diže kredite, dostigao je limit koji nije mogao da vraća. Zatim je počeo da vara svoje prijatelje. S obzirom na to da dolazi iz ugledne porodice, ljudi su mu vjerovali i davali mu pozajmice od 50 hiljada maraka pa čak i više. Propao mu je jedan brak, a obitelj nije bila svjesna šta se dešava s njim, pa mu je zato propao i drugi brak. Na kraju je prodao stan koji je dobio od roditelja i napravio je ukupni dug od oko 700 ili 800 hiljada maraka. Uništio je dva braka, obitelj i sada ne zna šta će od sebe – kaže Romić.
Navodi kako ovo nije jedan primjer već da ima takvih na desetine i da je jedini spas u ovom i svakom drugom slučaju, liječenje.
– Neki dugovi koje kockari naprave ne mogu se vratiti da se živi deset života. Jer kako će neko ko radi u BiH vratiti 800 hiljada maraka, to je moguće i izračunati. Čovjek ne može iz svoje kože, ali treba ići na liječenje – upozorava Romić ističući kako je sve veći broj “rasturenih” brakova.
Ističe da oni koji bi trebali voditi računa o dobrobiti zajednice, po prirodi svog posla, uopće nisu svjesni težine i veličine razmjera problema.
– Kocka ne uništava samo onog koji kocka već uništava i njegovu obitelj, ako je oženjen i ženu i djecu te širu obitelj i sa jedne i sa druge strane . Uništava tu osobu u svim njenim aspektima, u moralnom, duhovnom, ekonomskom i svakom drugom aspektu njegovog života – kaže profesor Romić.
Ističe kako je patološki kockar jedna potpuno nefunkcionalna osoba koja pravi jako velike probleme sebi i svima oko sebe.
– Patološko kockanje razara pojedinca, razara društvo, a ako imamo bolesne pojedince i bolesne obitelji naravno da je i cjelokupno društvo bolesno. Problem je sve veći jer nemamo nikakvo sistemsko rješenje ovog problema. Ja sam skoro jedini slučaj da na ovaj način radim nešto konkretno i sistemski i uglavnom kada su u pitanju naše institucije, mi imamo pri ustanovama, naročito u zdravstveni, imamo psihijatre, imamo centre za socijalni rad i imamo psihologe i psihijatre koji rade na individualnom nivou ali to nije dovoljno – kaže Romić ističući kako na višim nivoima nemamo nikakvo sistemsko rješenje.
Imamo, navodi, jako agresivnu kampanju priređivača igara na sreću.
– Ja bih kazao da su to priređivači igara na nesreću. Vidimo da u svakom našem mjestu gdje imamo desetak – petnaest kuća, mi imamo kladionice i uplatna mjesta, u svim gradovima ne možete maknuti nigdje a da nemate uplatna mjesta. Imamo agresivan pristup u medijima, na TV-u, u novinama, imamo, ono što me posebno žalosti, dužnosnike na različitim nivoima koji kockanje predstavljaju kao neku društveo korisnu djelatnost kroz poreze ili druge vidove pomaganja društvenoj zajednici. Zaobilazi se istina, a to je da novac koji dolazi u državni budžet jeste novac koji su izgubili ljudi, počevši od djece od sedmog razreda do ljudi od 80 godina. Izgubili su svoju plaću ili plaće do kraja života jer su se zadužili, varaju svoje prijatelje poznanike. To nisu pare koje su pale s neba, to su novci koji su trebali otići na potrebe obitelji, za plaćanje struje , vode, za hranu ili školovanje djece i taj novac bi svakako došao u budžet ali drugim legalnim kanalima, a ovako one završe u džepovima nekoliko pojedinaca i male interesne grupe a zapravo svugdje okolo pravi se teška sirotinja od naroda – kaže Romić.
Romić ističe da bi prevencija trebala početi u porodici.
– Tamo gdje su u obitelji razvijeni obiteljski odnosi, gdje se odnosi zasnivaju na uvažavanju, povjerenju, ljubavi, osjećaju sigurnosti i zdravim odnosima prema društvenim pitanjima, tamo su i djeca rjeđe zainteresirana i zahvaćena problemom kockanja. To sam dokazao u dva istraživanja gdje se pokazalo da ona djeca koja žive u nesređenim obiteljima, gdje imaju manjak topline i ljubavi su otvoreniji prema kockanju i češće postaju kockari, nego djeca iz uravnoteženih obitelji – ističe Romić navodeći kako je sve poslije obitelji samo gašenje požara.
Kaže da rasprava o udaljenosti kladionice od škole, da li ona treba biti 100 ili 500 metara, nije važna, jer će onaj koji kocka otići gdje god da se ona nalazi, da li kilometar ili više.
Prvi korak na putu ka izlječenju jeste da se jave stručnoj osobi, da treba da ima podršku obitelji a zatim da ide ka oporavku.
– Mora se jasno znati koliki je iznos dugovanja, napraviti listu u marku, napraviti realnu dinamiku vraćanja dugova, sve financije koje dobija treba dati bliskom članu obitelji, supruzi, roditeljima, braći, strogo se mora voditi računa o svakoj potrošenoj marki, ići na grupne sastanke i biti ustrajan na tom putu – zaključuje Romić, prenosi Faktor.ba.
izvor: Faktor
