Dokumentarni film “8. mart u ratu” Srđana Vuletića govori o Sarajlijama koji su uprkos ekstremnim uslovima u kojima su živjeli uspjeli sačuvati svoj duh, karakter i ljudskost.
U prilozima velikih televizijskih kuća su samo broj, a kroz film su prikazani kao ljudi kojima samo hrana i voda nisu bili dovoljni za život.
Početkom marta 1993. godine 22-godišnji student režije Srđan Vuletić koračao je prema Ciglanama, gdje će se pridružiti nekolicini sarajevskih filmadžija koji su se okupljali u prostorijama SaGa produkcije. Glavni grad BiH je pod opsadom već gotovo godinu, pucnjava i eksplozije su svakodnevnica građana.
Sasvim slučajno nailazi na skupinu ljudi koji prodaju i kupuju cvijeće. Dan je prohladan, u daljini odjekuju pucnjevi i eksplozije, a na glavnom trgu na Ciglanama mladi reditelj svjedoči jednom sasvim neobičnom prizoru.
“Tada je već završavala prva ratna zima, bila je krvava, teška… Ljudima su već bile uništene sve iluzije da će rat uskoro završiti. Zato mi je taj prizor izgledao sasvim nadrealno. Šokirao sam se. Instinktivno sam osjetio potrebu da zabilježim ono što vidim, da to na neki način dokumentujem”, prisjeća se Vuletić.
U kratkom dokumentarcu su ljudi koji su se u tom momentu zatekli na glavnom trgu. Snimanje nije planirano. Film je produkt instinkta kojim je reditelj vođen i za vrijeme snimanja drugih ratnih dokumentaraca.
“Velike medijske kuće su dolazile u Sarajevo kako bi snimile priloge o gradu pod opsadom, ali svi su nas pretvorili samo u brojeve. Slično kao i danas kad čujete za Siriju, Ukrajinu, Jemen… Poginulo 16, ranjeno 10. Kroz svoje ratne dokumentarce sam želio pokazati da iza tih brojeva stoje normalni i civilizovani ljudi, natjerani da žive u nekim groznim uslovima. Ali još uvijek imaju svoju ljudskost”, govori.
Lica prikazana u kratkom dokumentarcu su identična onima koja bilo kada možete sresti u bilo kojoj drugoj evropskoj prijestolnici. Užas koji se događao Sarajevu vrlo lako se mogao desiti bilo kojem drugom gradu. Za neke samo broj, a kroz film prikazani kao ljudi kojima samo hrana i voda nisu dovoljni za život. Potrebno je više. Osim fizioloških, oni imaju i civilizacijske potrebe.
“Iako žive u ekstremno lošim uslovima – niko nije namrgođen, niko nije ljut. Pokazali su da posjeduju te više vrijednosti. Puno je važnije kad vi možete vidjeti da je to tako, nego da samo uvjeravate nekoga u to. Ta mala gesta kupovine poklona, činjenice da su se djevojčice, djevojke i žene sredile, napravile kolače… Sve to govori o karakteru Sarajeva kao jednog evropskog, civilizovanog grada”, smatra reditelj.
Pažljivo sklopljen materijal u svakom kadru otkriva nešto novo. Najprije prikazuje sasvim normalan prizor na koji biste i ove godine, da nije pandemije, naišli na svakom uglu sarajevskih ulica. U kratkoj priči o proslavi praznika u ratu pojavljuje se žena koja odlazi tražiti pitku vodu, dječak koji miješa riječi “rat” i “mart”, mlade djevojke koje ne očekuju poklone i žene koje prodaju umjetno cvijeće uprkos užasu koji divlja oko njih.
“Ako nekoga morate moliti za vodu, to znači da vode nema. U svakoj replici se provlači neki mali detalj koji govori da to nije normalna, nego vrlo ekstremna situacija. Unutar nje su normalni ljudi koji u svemu tome pokušavaju biti upravo to – normalni ljudi”, kaže Vuletić.
Reditelj kaže kako bi za 30. godišnjicu snimanja dokumentarca volio okupiti ljude koji su se pojavili u dokumentarcu i porazgovarati s njima. Ovu ideju podržala je i Adisa Ruždić, urednica televizijskog programa Al Jazeere Balkans, koja se pojavljuje u vojničkoj uniformi na samom kraju Vuletićevog dokumentarca.
“Tek sam napunila 18 godina kada je snimljen ovaj dokumentarac. Vrlo brzo nakon 8. marta počela je i moja novinarska karijera. Možda zvuči neobično, ali ja sam u potpunosti zaboravila na taj film sve dok se prije nekoliko godina nije pojavio u javnosti”, govori Ruždić.
Interesovanje za film je iz godine u godinu sve veće, a Ruždić kaže kako link filma nerijetko dobija od prijatelja i poznanika.
“Moj sin voli ovaj dokumentarac i gleda ga mnogo češće nego ja. Mislim da je svaki dokumentarni materijal snimljen tokom rata i opsade Sarajeva vrijedan dokument koji ne treba pasti u zaborav. Filmovi poput ovog, kao i mnogi drugi, svjedoče o jednoj vrsti otpora Sarajlija koji se nisu predavali ni u najstrašnijim trenucima koje je grad proživljavao”.
klix.ba
