Kako je oficir prezimena Somun zadužio Sarajevo?

0
114

U kasnu ramazansku večer, kad utihnu ezani, ožive sokaci u mojim mislima i ljudi što u kutijama pronose somune, uzvikujući: Vreli, vrući somuni…. vreli, vrući somuni! Rasvjeta u tim sokacima posebno je jaka kada nisam u Sarajevu i nije potrebno ni da je mjesec Ramazana, taj miris djetinjstva me probudi u državi bez mog jezika i poželim somun i ćevape, ne znajući da je taj somun samo u Sarajevu, namjenjen za jezike koji se provlače tim mojim sokacima u tom gradu. Pa da, trebala sam i pretpostaviti, kada nešto toliko dugo stanuje u mojoj glavi, da je to nešto autentično i da je tu jer ga nigdje drugo ni nema.

A sve je to počelo Kada je Gazi Husrev-beg došao u Sarajevo 1521. godine. On je naredio izgradnju musafirhane kako bi putnici namjernici tu mogli spavati, te imaret (narodnu kuhinju) kako bi se u njemu mogli hraniti. Imaret je bio tako dobro opremljen da su u njemu, privučeni ukusnim jelima, osim siromaha i putnika, počeli jesti i pripadnici viših staleža, pa je čak i sam Gazi Husrev-beg tu često uživao u domaćim specijalitetima. Danas postoji pekara Imaret gdje se često čak i prije ramazana dijele somuni besplatno, a u blizini je i narodna kuhinja. Ovo je čaršija u kojoj će ti se desiti da budeš sretan, tužan, mrzovoljan, ali ne i gladan. I to nas dovodi do prvog somuna.

Kako su se u Sarajevu pravili somuni 1905. godine, Foto: Historijski arhiv Sarajevo

Somun je prvi napravio Gazi Husrev-begov intendant (oficir zadužen za opskrbu vojske). Gazija je svog intendanta zadužio da za potrebe imareta napravi posebno pecivo koje će biti ukusno, jednostavno, te brzo napravljeno. Intendant je iskoristio turski recept uz blago prilagođavanje.

Gazi Husrev-begov intendant je bio turskog porijekla, a prezivao se Somun, po kojem je ovo popularno sarajevsko pecivo i dobilo ime. Intendant koji ga je napravio, dodao je i zanimljivu šaru na somunu koja podsjeća na mušebak (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama). Kroz te šare se u prošla vremena i ašikovalo tj. udvaralo. Somun je poseban i zbog sjemenki ćurekota.

Ne zna se tačno zbog čega, ali u tradiciji pravljenja somuna od tada do danas običaj je da ga prave muškarci. Somun se peče manje od dva minuta na 500 stepeni u peći na drva, koje mu daje poseban šmek.

Iako je somun prvobitno napravljen za siromašne i putnike namjernike, on je ubrzo postao univerzalno, poznato pecivo u kojem su uživali svi, a posebno Gazi Husrev-beg. Od tada je somun poznat kao sarajevski specijalitet, bez kojeg je nemoguće zamisliti iftar ili neka tradicionalna bosanska jela.

Somun nas uči strpljenju

Ili saburu, što kažu stari u Sarajevu. Za vrijeme Ramazana red za somun je dug ispred poznatih pekara, ove godine predpostavljam da će biti i duži. Svi strpljivo čekamo taj komad peciva, koji se prije iftara (vrijeme kada se prekida post) uzima vruć, nosi u papirnoj vreći ispod miške kući, te većina vjernika post prekine prvo sa vodom, a poslije sa somunom uz molitvu. Ali nisu samo ljudi muslimanske vjeroispovjesti u redu za somun, to je poslastica za mnoge druge. Somun u Sarajevu je pecivo koje se konzumira uz bosanska jela, a pogotovo uz ćevape. Bitna razlika je u sjemenkama ćurokota. Ta crna sitna zrnca se posipaju po somunu za vrijeme ramazana i daju mu prepoznatljiv okus. To je zbog toga što je čurokot ljekovit i donosi sreću po riječima poslanika Muhameda a.s.

Pekara u Sarajevu 1912. godina, sa desne strane su izloženi somuni. Foto: A. Kahn

Kako nastaje somun?

Na ulazu u pekaru Alifakovac, pekaru u Sarajevu koja isključivo pravi samo somune, stoji natpis: “Za magiju su potrebni Ramazan, čarobni štap (drvena lopata za stavljanje i vađenje somuna iz peći op.a.) i malo ćurekotske prašine”. Recept za somun je jednostavan, u tijesto idu samo brašno, voda i so. Danas se mašine koriste samo kako bi se tijesto zamijesilo, a sve ostalo je u rukama majstora. Nakon što je tijesto umiješeno, pekar rukama odvaja komade mekane mase i spretno ih mijesi u jednake kugle. Odlaže ih na posebne daske prekrivene pobrašnjenim, bijelim platnom.

Te male kugle tijesta prije nego nastave put do peći “na drva”, moraju malo “odstojati”. Nije urezivanje, utiskivanje, pravljenje linija, nego jednostavno – šaranje. Vješte ruke majstora “šaraju” rastanjeni komad tijesta, čineći pravilne, kockaste šare, po čemu je somun i prepoznatljiv, baš poput i mušebeka u stara vremena, u somun ide mnogo pažnje, a zauzvrat obećava mnogo ljubavi.

Šare na somunu se prave i danas ručno. Svaki somun je poseban. Foto: DW

Pred pečenje se somun premaže vodom i prospe ćurokotom. Dugačkom drvenom lopatom majstor, komade tijesta u furunu na drva, u kojoj sa strana održava vatru. Nakon nepune dvije minute iz vadi “napuhane”, rumene, neodoljivo mirisne somune.

Somun i vrijedi čekati

Somun neće nestati iz sokaka mojih misli, ni iz Sarajeva. To je stari zanat koji ima svoje nasljednike i jedan od rijetkih koji spominjemo i čuvamo. Željela bih da druge stvari čuvamo, kao što čuvamo hranu. Al avaj, ne jede onaj ko može, nego onaj ko je navikao. Mi u Sarajevu kad negdje odemo, nosimo sa sobom mnogo više od pridjeva „sarajevski“ student, žena, muškarac, đak, sportista…

Najstariji zanat koji poznajemo je čekanje. Mi to radimo nesvjesno, čekamo na bolja vremena, na rezultate, da prođu tramvaji, da dođu vozovi, da stignu učitelji, da pokucaju gosti, da uzmemo somune. Eh, ne mogu ja kada nisam u Sarajevu objasniti kako i zbog čega mi čekanje tako lagano pada, odakle mi potreba da se nadam, kada je nadanje najskuplja stvar u danima poput ovih u kojima se nalazimo.

U Parizu, Podgorici, Cetinju, Dubrovniku, uz moje ime ide sarajevski, a tako lagano smo zaboravili ime čovjeka koji nam je podario taj čarobni sarajevski somun. Sarajevsko nije što je nekad bilo, ali navike ne treba da se mjenjaju ako su dobre. Naši somuni su vrijedni čekanja, oni su peciva bez sredine, u njima počivaju šare sevdalinki, i ako u sokacima moga djetinjstva smo kao djeca toliko dugo stajali i čekali na komade hljeba, poput golubova na čaršiji, zamisli tek koliko možemo čekati nešto što ne dolazi tako često?

Somuni su ostali da vas podsjete na ljepotu grada, gdje poderete komad tijesta sa ćurokotom rukama i uživate u sevdahu. Za somune, one autentične, treba do Sarajeva, u ovom vremenu preporuka je da sačekate bolja vremena. Eto vidite, kako pecivo može naučiti čovjeka strpljenu.

Foto i tekst: Esma Sarić – Savjetnici.ba