Smatra se da je stigla u Bosnu i Hercegovinu sa dolaskom Osmanlija i od tad do danas se uz nju mnogo gorčine progutalo ali i radosti u slast ispilo. Sve što je ovaj narod pritiskalo, uz kafu se lakše podnosilo. Kao talog koji na dnu ostane nakon sto se iz džezve u fildžane ili šoljice podijeli, i onaj koji je nakon raznih podjela kao mulj među ljudima ostajao, uz neko novo zajedništvo sa njom u središtu, brže se ispirao.
Hajrudin Burek Banča svojom rukom i ćuskijom u dibeku usitnjava zrna, i do najsitnijih zrna svojim radom priča priču o onom Bosancu i Hercegovcu koji pruža ruku svakom ko iz ove zemlje želi da odnese ukus vedrine, dobronamjernosti i prijateljstva.
Napravio nam je „dočekušu“ koja je bila i „razgovoruša“ i ispričao nam priču koja počinje ne na Baščaršiji, gdje se danas nalazi njegova Tucana kahva, nego na Vratniku, gdje je sa kafom, tj, kahvom radio djed Hajrudinove supruge, Muharem Bekrić Mušo.
U Mušinoj kafani kafu je pio i nobelovac Ivo Andrić koji je jednom prilikom poklonio svoju knjigu s posvetom toj kafani i vlasnicima. „Gospođicu“ Hajrudin čuva kao najveću dragocjenost. Tucanu kafu pio je i putopisac Zuko Džumhur koji je jednom zapisao “Ova se kahva tuca i pije, ko može i ko smije”. Taj natpis i danas ukrašava pržionicu kafe porodice Burek na Baščaršiji. Hajrudin nam pokazuje i spisak nadimaka koje je bosanskoj kafi dao Zuko Džumhur: Sehur kahva, Krmeljuša, Dibekuša, Dočekuša, Razgovoruša, Šutkuša, Dremuša, Merakuša, Rastjeruša, Srkletuša, Doljevuša…
Mjesto u kom Hajrudin svojom rukom pravi omiljeni napitak na ovim prostorima i sa osmjehom i radošću dočekuje svakog ko tu uđe, pomalo je i muzej, soba uramljenih dokumenata od prije sto godina ali i fotografija poznatih ljudi koji su baš odavde odnijeli ukus prave bosanske kafe.
Na zidu je i natpis “Hedija nije mito i car ima ducaf za nju”, te mušterije često dobiju i pakovanje kafe na poklon. Način na koji Hajrudin prodaje kafu i razgovara sa mušterijama, svojevrsni je performans, autentičnost koja vam popravi dan i podsjeti na ono najvažnije što taj običaj pijenja kafe čuva u bosanskom mentalitetu – na druženje, razgovor, iskrenost.
O običaju pijenja kafe u Bosni i Hercegovini razgovarali smo i sa mještanima sarajevskog naselja Boljakov potok. Naša domaćica bila je Medina Lukač, društvo nam je pravila i njena kona Sabina Ivanović. Popili smo kafu i uz šoljicu se sprijateljili. Ispraćeni smo sa darovima domaćih plodova iz bašte, jer oni koji vam je u Bosni od srca kafu skuvaju, nakon što je sa vama ispiju, malo bi i srca da vam pošalju.
U Bosni se u goste ne ide bez kese u kojoj je bar sto grama kafe. U svijet odraslih se stupa sa prvom ispijenom šoljicom, a djevojaštvo nerijetko počinje sa prvim “gledanjem u šolju”. Tek kada nađe pravu mjeru da je zakuva ni prejaku ni tanku, sa pjenom odozgo i taman gustom ispod pjene, djevojci se kaže – možeš se udati. Uz kafu se tuguje i raduje, ispraća i dočekuje, stavlja se da provri čim se gost najavi a onom nenajavljenom često se i bez nuđenja iznosi. Kad znamo bez pitanja ko kakvu pije, znači da se znamo.
Izvor: N1
