Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Narodnom pozorištu Sarajevo bit će upriličeno Veče povodom 55 godina umjetničkog rada glumca Josipa Pejakovića.
Bard bosanskohercegovačkog glumišta Josip Pejaković izaći će sa zanimljivim programom pred publiku na matičnoj sceni na kojoj je ostvario neke od najvećih uloga u bh. teatru.
Tim povodom, razgovarali smo s Josipom Pejakovićem o njegovoj bogatoj karijeri, stanju u kulturi, ali i stanju u bosanskohercehovačkom društvu općenito.
Radiosarajevo.ba: U ponedjeljak ćete obilježiti 55 godina rada u pozorištu, kako gledate na svoje početke, šta je obilježilo Vašu karijeru?
Pejaković: Na neki način sam se dekontaminirao u ovo vrijeme bolesti jer sam se vratio svojoj mladenačkoj strasti, a to je pisanje. Jednostavno, ranije nisam imao vremena za to, bavio sam se teatrom. Bio sam više reproduktivac, nego kreativac, a i ta reproduktivnost je nastala od moje kreativnosti. Svi ti tekstovi koje sam izvodio su napisani mojom rukom, i On meni nema Bosne i Oj, živote i svih tih 12 priča su obilježile moju karijeru individualno. U kolektivu sam nakupio dosta velikih uloga, značajnih za teatar. Ipak, taj teatar postoji stotinu godina, a ja sam u tih 100 godina proveo 55. Ne vjerujem da će se neko moći pohvaliti sa tim intenzitetom. Ne radi se o tome da sam fizički prisutan u životu, ali podariti toliko radosti teatru i sebi, donijeti toliko nagrada i priznanja iz tog velikog, čarobnog prostora, koji se zvao Jugoslavija i svesti ga pod jedan imenitelj Narodnog pozorište velika je stvar. Kako reče, Derviš Sušić: “Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost“, tu bitku sam vodio cijelu karijeru – da dokažem da sam u jednom najbolji. Bilo je boljih od mene u nečem drugom, ali u monodrami sam na neki način obilježio epohu, po mišljenju gotovo svih kritičara, pa i kolega.
Radiosarajevo.ba
