Nakon izuzetno teškog i neizvjesnog perioda tranzicije , Drvna industrija „Janj“ Donji Vakuf prije četiri prelazi godine u vlasništvo Grupacije „Malak“ i doživljava preporod.
Intervju za Radio Donji Vakuf dao je Ernad Smajić, direktor DI “Janj“ Malak Group koji se na mjestu menadžera fabrike nalazi već dvije godine.
Radio Donji Vakuf: Za početak zamoli ću Vas da predstavite Grupaciju“ Malak“?
Ernad Smajić, direktor: „ Malak Group je strani investitor koji je došao da ulaže u BiH, Jedna od prvih investicija bila je kupovina fabrike sa dosta trošnim mašinama i infrastrukturom koja je bila pri kraju. Odlučili su da naprave projekat koji bi pratio izgradnju zgrada, jer se investitor bavi, prije svega, nekretninama. Iz tog razloga plan je bio da se nastavi duga tradicija proizvodnje građevinske stolarije. To nije bilo nimalo lako . Od 2013. godine pratili su nas problemi što tehničke, što ljudske prirode. Malak Group je jedan od najvećih investitora u našu zemlju a vrlo rijetko se odlučuje za investiranje u proizvodnju. Pored fabrike Malak „Janj „ U Donjem Vakufu posjedu i hotel, te dvije stambene zgrade u Sarajevu. U toku je gradnja Malak Resorta sa 33 vile blizu vrela Bosne, a postoje najave i novih investicija.
Radio Donji Vakuf: U uvod smo rekli da ste preuzeli DI „Janj“ u vrijeme kada je ona bila na koljenima.
Šta je sve trebalo uraditi da biste za relativno krtako vrijeme postigli današnji nivo proizvodnje?
Ernad Smajić: „Janj“ je bio žila kucavica grada. Općine poput Donjeg Vakufa koje su bile naslonjene na drvnu i tekstilnu industriju imale su i slabije razvijenu radnu snagu.S druge strane, sredine koje su imale i ranije jake zanatske centre vrlo brzo su se poslije rata oporavile. Prvi problem u radu „Janja“ bio je problem plasmana proizvoda. Kada je Malak preuze DI „Janj“ ti problemi su se nastavili , s tim da smo se suočili i sa nedostatkom kvalitetne radne snage koja je bila razasuta po drugim općinama. Kada sam preuzeo rukovođenje Malak DI „Janj“ ,nakon nekoliko menadžera koji su do tada uradili ogroman posao, došao sam na neki zapetljani kraj, kada je prektično trebalo zatvoriti fabriku. Razlozi su bili veliki gubici uzrokovani neproduktivnošću, nemogućnost plasmana, loša komunikacija između radnika i vlasnika. To je niz problema koje treba jasno znati iskazati i ponuditi rješenja. Slučajem sudbine pozvan sam u „Janj“, supruga i ja smo napustili posao i došli u Donji Vakuf. Dolaskom sam uvidio da tu ima posla za nekih 35 radnika u segementu prozora i vrata, a i tu smo bili u zaostatku od 10 – tak godina za svojom konkurencijom. Dok su se tu vršila politikanstva drugi su napredovali sa tehnologijom. Zaključio sam da ako želimo napredovati i širiti se moramo pokrenuti neki novi proizvod.
Radio Donji Vakuf: Šta to DI „Janj“ danas nudi domaćem i stranom tržištu?
Strateški, prvo mi imamo veliki problem u našim glavama. Samo da one novce koje potrošimo na nama konkurentne firme koje plasiraju svoje proizvode u BiH , usmjerimo na proizvode iz fabrika koje se nalaze u našem okruženju svi bismo bolje živili. Na početku mog dolaska bila je varijanta da prodamo dio fabrike, ali ja sam se odlučio da pokrenemo proizvodnju namještaja, ali ne od bukve i hrasta. I tu sam bio pažljiv kako ne bismo krenuli u proizvodnju namještaja od drveta kojeg je teško obezbjediti kao sirovinu, već u proizvodnju jedostavnih proizvoda od jelovine koju naša konkurencija prodaje kao sirovinu. Krenuli smo sa plasmanom na njemačko tržište, a potom i na tržišta Francuske, Danska, Švedska, Austrija, Iraka, Jordana, tako da je 90% naših proizvoda u izvozu.
Na početku pokretanja proizvodnje imali smo niz kritika. Međutim mladi ljudi s kojima sam ušao u ovakav poslovni poduhvat pokazali su da su žele raditi i educirati se, te su spremni i da iz svojih redova izbace one koji rade nešto loše. Ja sam odmah znao da se za takav tim vrijedi boriti. Sada već radimo komplikovane proizvode i evo nakon dvije godine izlažemo na Sajmu namještaja u Kelnu.
Radio Donji Vakuf: Kako obezbjeđujete kvalitetnu radnu snagu i da li je pronalazite među lokalnim stanovništvom?
Ernad Smajić : U periodu od dvije godine zaposlili smo 200 osoba, a to su prepoznali i podržali Federalni zavod za zapošljavanje, Kantonalni zavod i Biro za zapošljavanje Donji Vakuf. Radnici zaista nemaju iskustva ali mu smo uspjeli da ih obučimo, a oni su spremni na usvajanje znanja. Ja vjerujem u moralnu usađenost u pojedincima i zato vjerujem u razvoj Donjeg Vakufa i cijele Bosne i Hercegovine, ali se treba posvetiti radniku kao čovjeku.
Radio Donji Vakuf: Kakvi su Vaši planovi kao menadžera Malak DI „Janj“Donji Vakuf i da li postoji mogućnost uspostavljanja saradnje sa nekim donjovakufskim firmama na zajedničkim projektima koji bi unaprijedili proizvodni sektor u loklanoj zajednici?
Ernad Smajić: Ono što planiramo jeste otvaranje edukativnog centra, koji bi bio regionalno najveći edukacijski centar, gdje bi u početku nudili srednjoškolcima besplatno školovanje u programima AutoCAD, Solidworks i Katja. To su programi koji su zastupljeni i kod nas i na zapadu gdje praktično se može pronaći posao i u drvnoj i metalnoj industriji. Taj edukativni centar, kroz besplatno školovanje, bio bi filter koji bi pokazao koji su to ljudi spremni preuzeti na sebe te projekte. Polako bi krenuli s drugim poslodavcima u poslovnoj zoni, gdje bi praktično doveli poslove s prostora Švicarske i Austrije i aplicirali na izradi tehničke dokumentacije i tako praktično izvozili inteligenciju. Tu bi u početku bili angažovani inžinjeri naše fabrike. Paralelno s obrazovanjem u računarskim programima, u sklopu edukativnog centra bilo bi organizovano osposobljavanje za rad na CNC mašinama u metalnoj i drvnoj industriji i osposobljavanje na niže faznim mašinama u drvnoj industriji. S tim bismo dobili obrazovanje postojećeg kadra, dokvalifikaciju, prekvalifikaciju i od drugih poslodavaca korisnike kojima bismo prodali to znanje. U konačnici pokušali bismo da ojačamo metalnu industriju i da stvorimo prostor i ambijent da uvezemo 30 inžinjera u Donji Vakuf a sve u cilju pokretanja visokovrijednih fabrika, kao što je metalna industrija i IT tehnologije. To su firme koje omogućavaju svojim radnicima da vozaju automobile od 1500 maraka, da kupe stan ili kuću. Ja ne omalovažavam ni tekstilnu, ni drvnu industriju, ipak to su industrije koje mogu naparviti socijalni mir, ali ne mogu napraviti, osim u pojedinim slučajevima, oporavak države.
