Imaju li Bošnjaci razloga za brigu: Šta se kuha u Zagrebu i Beogradu?

“Ne sam, Safete!”, zavapio je pokojni sportski komentator Mladen Delić na čuvenoj utakmici između tadašnje reprezentacije Jugoslavije i Bugarske na splitskom Poljudu. Taj duel, koji je odlučivao o plasmanu na Svjetsko prvenstvo, Jugoslavija je, nakon prave drame na terenu, na kraju dobila.

“Ne sam, Bakire”, grme ovih dana iz opozicionih redova na najavu predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da će otići u Beograd da razgovara sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem o prevladavanju krize u BiH.

I ova, politička utakmica, koju je zakuhao Milorad Dodik, ne samo da je dramatična poput one sportske na Poljudu, ona je i sudbinska, jer odlučuje o budućnosti države BiH i Bošnjaka kao njenog najbrojnijeg naroda.

Mediji prenose da su se u Beogradu sastali Vučić i predsjednik HDZ-a Dragan Čović. U Zagrebu je istovremeno održan sastanak hrvatskog premijera Andreja Plenkovića s Metjuom Palmerom (Matthew), specijalnim američkim izaslanikom za izbornu reformu u BiH. U večernjim satima, također u Zagrebu, trebali bi se sastati hrvatski predsjednik Zoran Milanović i Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i srpski član Predsjedništva BiH.

Prevedeno na sportski rječnik, teren je težak, klizav i nepogodan za igru, igrači imaju vlastite vizije taktike i pozicija na kojima bi željeli igrati, a krajnji rezultat je potpuno neizvjestan. Navijači, običan puk isprepadan pričama o mogućem ratu, još su na tribinama i zabrinuto prate tok susreta.

Za sada, čini se da su u najtežoj poziciji i bošnjački igrači i bošnjačka publika. Posebno što u diplomatskim kuloarima, prema informacijama koje je javno obznanio potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović, kruže glasine da je Dodik pristao na vraćanje u institucije BiH, a da zauzvrat dobije Zakon o državnoj imovini po svojim željama.

Prema istim izvorima, Čović je dobio obećanje da će proći Izborni zakon koji će ići naruku i njemu i HDZ-u.

Mijatović, nadalje, konstatira da je najava odlaska Bakira Izetbegovića u Beograd očigledno dio ukupnog paketa, jer su sva tri lidera etnonacionalnih grupa pritisnuta najavljenim sankcijama SAD-a.

Pritom dodaje da se u istim međunarodnim krugovima priča kako su Bošnjaci dobili zakon o zabrani negiranja genocida i da su time zadovoljeni njihovi zahtjevi.

Ako u ovim opservacijama ima istine, onda i veliki dio Bošnjaka i svi građani koji ne žele da BiH ostane i postane zemlja tri etnonacionalna feuda, u kojima će vladati postojeće ili neke buduće plemenske vođe, imaju razloga za ogroman oprez i brigu.

Truhli kompromisi, kojima bi odgovorni za politički i ekonomski krah BiH izbjegli zasluženu kaznu, a sve u cilju privremenog gašenja vatre koju je potpalio Milorad Dodik, samo će produžiti agoniju i ove zemlje i njenih naroda.

Do nekog novog zahtjeva secesionista poput Dodika i nekog novog sukoba koji, vjerovatno, neće biti samo politički.

Da li su toga, nakon krvavog iskustva od prije 30 godina, svjesni i oni krugovi iz Evropske unije i SAD koji još naivno vjeruju da se istovremeno mogu zadovoljiti i velikodržavni apetiti iz bosanskog susjedstva i većinska želja građana BiH da žive u uređenoj i funkcionalnoj evropskoj državi.