“Sarajevo će biti, sve drugo će proći”, stihovi su legendarne pjesme Đorđa Balaševića i Zlatana Fazlića Fazle koji i danas izazivaju rijeke emocija kod građana Sarajeva, svih iskrenih bosanskohercegovačkih patriota i prijatelja ove zemlje. Naprosto ljudi…
Jer, danas se navršava 25. godišnjica od početka agresije na BiH i potpune opsade Sarajeva, ali i 72 godine od sarajevskog oslobođenja. – piše Avaz.ba.
Zato stihovi spomenute pjesme Sarajevo i BiH tako jasno podsjećaju na dvije krajnjosti u kojima ovdje prolaze decenije i stoljeća.
Krajnosti mraka zla i svjetla dobra, krajnosti fašizma i antifašizma, nade da će kroz Višegradsku kapiju jednom ponovo doći oslobodilačke brigade i strijepnji da će danas-sutra na brdima iznad grada “za koji nije umrijeti grijeh” ponovo biti ukopavani agresorski topovi, postavljani snajperi za sulude književnike što će opet doći na čelu “oklopnika sa sjevera”.
Na brdima s kojih će se “silaziti u gradove, da bijemo gadove”, i s kojih će potom opet dolaziti neki novi pomiritelji…
Zato je 6. april u sarajevskoj i bosanskohercegovačkoj memoriji nosi toliko različitih emocija i asocijacija. I radost zbog oslobođenja i očaj početka opsade nezabilježene u novijoj historiji. One, koja, imajući u vidu neizvjesnost našeg daljnjeg puta i budućnosti, i danas traje.
Ili, radost zbog priznanja Evropske zajednice, današnje Evropske unije, zbog zastave tvoje države pred Ujedinjenim narodima, te, istovremeno, činjenice da je, kako je to napisao Bernar Anri Levi, Evropa tih dana umrla u Sarajevu. Ali, i pitanja da li Evropa danas može preživjeti u Sarajevu i da li Sarajevo može preživjeti u Evropi, da li se Sarajevo može odbraniti… Jednako od agresora, ali, budimo pošteni, i nas samih.
Pano opkoljenog Sarajeva s granicom opsade, spiskom mjesta urbicida i masakra autora Fikreta Logića, koja je privukla pažnju javnosti, a koji je autor ustupio portalu Avaz.ba radi objavljivanja i dokumentiranja činjenica
Jugoslavenska armija započela je akciju oslobađanja Sarajeva 28. marta 1945., a nakon žestokih borbi, na Vratniku je 5. aprila 1945. godine ušla 16. muslimanska brigada, a odmah za njom i 20. Romanijska, dok su ostale jedinice, opkolivši grad sa svih strana, Sarajevo potpuno oslobodile narednog dana, 6. aprila.
Tačno 47 godina poslije Sarajevo je od agresorskih jedinica, zaogrnutih šinjelom one iste Jugoslavenske armije, dočekalo početak opsade i agresije na nezavisnu BiH i 44 mjeseca patnje, granatiranja, smrti, gladi, ubijanja u redu za hljeb i vodu…
Dok se zastava sa ljiljanima vijorila ispred zgrade UN-a u New Yorku, zapisat će hroničari, agresori su granatirali staru jezgru grada i otpočeli najdužu blokadu jednog grada, olimpijskog grada Sarajeva. Braneći Sarajevo najbolji sinovi ove zemlje odbranili su i BiH.
Među 11.541 ubijenim Sarajlijom, među kojima i skoro 1.600 djece, nalazi se najviše Bošnjaka, ali su među njima i njihovi susjedi pravoslavni Srbi, Hrvati – katolici, ateisti, sve ono što jeste Sarajevo.
U antifašističkoj borbi od 1941. do 1945. godine, također, 10.961 građana Sarajeva dalo je svoje živote. Stradalo je 7.092 Jevreja, 1.427 Srba, 412 Bošnjaka-Muslimana, 106 Hrvata, te 16 Crnogoraca, jedan Makedonac, pet Slovenaca i 12 ostalih. Među njima i Vladimir Perić Valter, čuveni ilegalac i legenda grada, koji je, također, život položio – 6. aprila.
I tako, historija se u nas prečesto ponavlja, ali Sarajevo opstaje.
Jer, “Sarajevo će biti, sve drugo će proći”!
Sretan ti Dan grada, drago Sarajevo…
