Tomo Knežević iz Caritasa kazao nam je da se vodeći ovu humanitarnu organizaciju u vrijeme rata u Sarajevu nije nikada moglo garantovati da li će osoba koja je dobila paket pomoći donijeti ga u svoju porodicu.
“Ili će otići na pijacu i prodati ga kako bi sebi kupio cigarete. S druge strane, mi u svom radu pokušavamo u svojoj organizaciji napraviti kriterije da bi pomoć došla do onih kojima je najpotrebnija. Međutim, ti kriteriji nisu savršeni i nemoguće je uvijek u tome uspjeti”, naveo je Knežević.
Pero Karajica iz organizacije Kruh Svetog Ante osvrćući se na te kriterije ističe da nema garancije te da je svaki slučaj pojedinačan.
“Zato je najbolje da mu čovjek pristupi onako kako je u mogućnosti. U našem radu u organizaciji Kruh Svetog Ante meni je najbitnije da ljudi koji nam dođu budu lijepo primljeni. Mi istim tim ljudima damo do znanja da ne možemo riješiti sve njihove probleme, tako da se tu može vidjeti dobra ili loša namjera, ali teško je to prepoznati. Tako sam i ja bio prevaren jer mnogi ljudi, pogotovo žene, igraju u tom slučaju na kartu bolesnog djeteta. Sjećam se, jedna žena je došla iz Konjica lijepo obučena i zatražio sam joj posljednji nalaz u kojem joj je dijete upućeno na operaciju u Tursku i ona se pravdala time da nije ništa ponijela uz sebe. Tražio sam joj bilo kakav dokument, nije imala i kasnije sam priupitao jednog profesora na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićim gdje stanujem koliko ga je prevarila i rekao je da je uzela pozamašnu svotu. Nakon toga sam naučio lekciju da barem jedan dokument dobijem kako bih mogao vjerovati da nekome treba pomoć”, ispričao je naš sagovornik.
“Prevare se moraju provjeravati”
Adela Čomić iz humanitarne organizacije Pomozi.ba kaže da se iskustvom najviše i najbrže uči.
“Definitivno se moraju provjeravati prevare, a ono što definitivno nikome ne olakšava bavljenje humanitarnom djelatnošću jeste činjenica da nemamo propise. Nemamo jasno definisana pravila, sistem socijalne zaštite ima neka pravila koje mi iz humanitarnih organizacija smatramo krutim jer je riječ o tome da ako nemaš jedan dokument ili ne možeš dokazati određeno stanje, nisi više kategorija kojoj se može pomagati. Mi nekako nastojimo biti blaži jer nije suština na papiru. Suština je ako nam, naprimjer, dođe osoba koju je muž kao i njenu djecu istjerao iz kuće i traži našu pomoć, ali nema papira kojim to trenutno može dokazati, mi možemo instant djelovati i to je naša sloboda u odnosu na državu koja bi im tražila mnogo dokumenata”, ustvrdila je Čomić.
Pitali smo kome ne treba davati novac na ulici?
“Na ulici ne treba nikome davati novac. Prije svega jer postoji velika mogućnost da se radi o žrtvama prinudnog rada, prosječenja i mora postojati neki sistem. Mi smo najviše osjetljivi kada je riječ o djeci i starijima, ali oni su nažalost i najčešće žrtve krivičnih djela koje sam pomenula. Postoje načini da se dođe na vrata na koja možete pokucati i dobiti oomoć, pogotovo ona hitna, ali mi nažalost moramo biti istraživači, ali velika je odgovornost tuđim novcem raspolagati. Nismo savršeni, alise trudimo koliko god možemo u okviru razumne ljudske svijesti da opravdamo osobu kojoj damo novac”, naglasila je Čomić.
Mislim da novac ne treba davati na ulici, a s druge strane, činjenica je da su ljudi tromi i kada ispunjavaju uslove za pomoć, to ne žele uraditi jer se od njih traži mnogo papira da obezbijede. Nedavno je starija žena od 91 godinu došla tražiti pomoć i kada sam joj tražio papir barem jedan dokument da dobije pomoć i ona je rekla da se ne može i ne želi baviti time i najčešće mi bude teško kada su takvi slučajevi. Ali šta možemo, uvijek će biti takvih ljudi koji uz sebe nemaju nikakav dokument”, stava je Karajica.
Treba li postojati kritička svijest?
Nedavno se u javnosti pojavila informacija da je bračni par Alajmović iz Breze skupio milion KM, a 7.000 KM je bilo potrebno za liječenje supruge. Taj slučaj je izazvao brojne reakcije, bilo je onih koji su osuđivali, odobravali, ali i onih koji su prokomentarisali da su dali novac i da ga daju te da ih pretjerano ne interesuje da li će on biti zloupotrijebljen ili ne. Interesovalo nas je da li je to kritička svijest koja je poželjna u ovakvim situacijama?
“Sasvim je sigurno da nam je potrebna kritička svijest. Iz perspektive filantropije veoma je prost razlog – ako pomažemo nekome kome ne treba onda ne možemo pomoći onome kome je to potrebno. Dakle, neophodno je da preispitamo da li osobe koje traže pomoć zaista je trebaju ili su u stanju u kome im ona nije potrebna. Mislim da je u doba interneta veoma lako istražiti da li neko novac prikuplja kontinuirano godinama, a zapravo mu pomoć nije potrebna. Rekla bih da imamo trazvijenu mrežu profesionalnog prosjačenja putem interneta, govorim o pojedincima, ne udruženjima. To su, dakle, ljudi koji na internetu objavljuju nalaze djece stare godinama i oni koji su naučili to raditi. Ja bih ih definisala kao profesionalne socijalne slučajeve koji nastavljaju tražiti novac za liječenje, a osnova je zapravo samo ‘zaguglati’ i kada vidite da se godinama prikuplja pomoć za određenu osobu za istu stvar, a da nema nikakvog napretka kada je liječenje u pitanju to je već prvi alarm. Mi u Pomozi. ba nažalost imamo mnogo slučajeva za liječenje i pomažemo, ali opet ima slučajeva da nas ljudi pokušavaju prevariti”, pojasnila je Čomić iz Pomozi.ba.
Knežević iz Caritasa je mišljenja da Sarajevo postaje sve više evropski grad i da u tom slučaju treba postojati i sistem. Dodaje da je politika odgovorna za to ko sve i na koji način može prikupljati sredstva u humanitarne svrhe.
“Ali ima nešto na šta sam ja slab, a to je kada iz Caritasa nosim torbu umoran i u Ferhadiji sretnem mladog Roma koji ima harmoniku i svira, dakle, on radi i ljudi ga nagrađuju. I ja to uradim, ne zato što je Rom već zato što radi. Međutim, država mora uvesti zakonske odredbe i svesti na minimum prevare. Dakle, trebamo učiti iz okruženja i preuzimati od njih tu ‘toplu vodu’ koju su već izmislili”, dodao je Knežević.
