Tačno četiri godine protekle su otkada su 7. februara 2014. godine na području cijele Bosne i Hercegovine izbili masovni protesti nekoliko hiljada nezadovoljnih građana koji su tražili smjenu brojnih političara širom države.
Gotovo niko u BiH početkom februara te godine nije vjerovao da će protesti najavljeni na Facebook grupi “50.000 ljudi na lice za bolje sutra“ biti najmasovniji protesti u modernoj historiji BiH te da će poprimiti razmjere koje će zabrinuti brojne političare, građane i sigurnosne strukture tih dana.
- i 6. februar – dani kada je iskra zapaljena
Cijela priča u vezi s februarskim protestima 2014. godine počela je 5. februara kada su radnici nekadašnjih giganata Konjuha, Polichema i Dite, uz podršku drugih građana Tuzle organizirali proteste ispred Vlade Tuzlanskog kantona, zahtijevajući sastanak sa tadašnjim premijerom TK-a Seadom Čauševićem.
Nakon što je Vlada pokušala da pojasni da rješavanje problema radnika ovih poduzeća nije u njihovoj nadležnosti radnici su se odlučili na krajnji bunt, te su u jednom trenutku uspjeli da uđu u zgradu Vlade TK-a. Policija ih je ubrzo vratila na ulicu, a u sukobima je tada povrijeđeno najmanje 18 osoba, među kojima i dva policajca. Tada je priveden i Aldin Širanović, osnivač Facebook grupe kroz koju su građani pozivani na proteste, ali već do večernjih sati snimci policijske represije na društvenim mrežama najavili su velike promjene.
Narednog dana protesti u Tuzli su nastavljeni, a uskoro su izbili i neredi u kojima je povrijeđeno 47 policajaca i 13 demonstranata. Tog dana po nekoliko stotina građana okupilo se i u svim većim gradovima kako bi pružili podršku radnicima iz Tuzle.
Na dan 7. februara, hiljade građana izašle su na ulice u svim većim gradovima, što je izazvalo i nove nerede na ulicama. Sukobi s policijom zabilježeni su, pored Tuzle, i u Bihaću, Zenici, Sarajevu i Mostaru.
Nakon što se proširila vijest da je u Tuzli zapaljena zgrada kantonalne Vlade, isto su uradili demonstranti i u Sarajevu i Zenici, a u Bihaću su na zgradi kantonalne vlasti polupani prozoru. U večernjim satima u Mostaru su zapaljene prostorije HDZ-a i SDA, a u Sarajevu nekoliko prostorija u zgradi Predsjedništva BiH. Građani su imali vrlo jasan zahtjev: ostavke svih kantonalni i federalnih premijera i ministara.
Bajtal: Građani se jednostavno boje izaći na nove proteste
U sedmicama poslije organizirani su brojni, mnogo mirniji protestni skupovi i plenumi građana u većim bh. gradovima, a cijela priča završena je ostavkom nekoliko činilaca vlasti i istragama protiv građana koji su palili i razbijali državnu imovinu.
Ipak, politički analitičar i jedan od učesnika protesta u Sarajevu profesor Esad Bajtal ističe da, suštinski, protesti nisu promijenili baš ništa.
“Koliko vidimo nije postignuto ništa i dalje se javljaju sporadični protesti različitih struktura radnog naroda, uključujući čak i policiju. Očito se stvari u sferi našeg življenja i egzistencijalne krize koja traje već dvije decenije ne mijenjaju. To indirektno dovodi do zaključka da ove vlasti ne rade ništa u službi javnog i društvenog interesa, te da nisu ono što bi trebale biti, a to je servis građana BiH. Nažalost to je tako jer ne postoji iskustvo demokratske kulture. To podrazumijeva hitnu, promptnu reakciju svake vlasti u modernom, demokratskom društvu onda kada se njeni građani ili dio njenih građana pobune i time ukažu na određene društvene nedostatke, probleme i sve ostalo što je u vezi s boljim životom, odnosno egzistencijom koja je određenim načinom vladanja ugrožena“, smatra Bajtal.
Dodaje i kako su se, zbog policijske represije, te brojnih istraga i krivičnih prijava građani na neki način povukli sa ulica, zapostavljajući građanski bunt.
“Teško je vjerovati da se onakvi protesti mogu ponoviti. I prethodnih godina su obilježavane godišnjice i najavljivani su skupovi povodom godišnjice protesta iz 2014. godine. Ipak, oni uglavnom nisu uspjeli i odziv je bio više nego minimalan. To je, najvjerovatnije, posljedice činjenice da su oni protesti prije četiri godine gušeni policijskom represijom, krivičnim prijavama, visokim kaznama i čime sve ne za učesnike građanskih protesta. Iz toga, vjerovatno, građani izvlače zaključak da nije uputno biti dio pobunjene mase, tako da prisustvujemo paradoksu da je naša situacija sve gora i gora, da smo sve siromašniji, da pljačka ovog društva raste, a da raste i građanska tišina, nastupa građanski muk kao da je sve uredu i kao da se ništa sporno u ovom zemlji ne događa“, ističe Bajtal za Radiosarajevo.ba.
Ipak, s druge strane, postoji vjerovanje određenih građana da se novim buntom može promijeniti stanje u kojem se bh. građani nalaze. Tako Sindikat solidarnosti u Tuzli i ove godine organizira obilježavanje godišnjice ovih protesta, u nadi da će građani smoći snage da ponovo traže svoja prava.
“Mi se na ovaj način prisjećamo najsvjetlijeg dana u novijoj historiji borbe za radnička prava u ovoj zemlji, kada je narod konačno ustao i digao se protiv loše vlasti, protiv ovih diktatora, fašista, staljinista i ne znam kako više da ih nazovem. Ti prostesti su bili spontani, a sve je kasnije krenulo drugim tokom. Ipak, najviše za to su krivi vlast i policija. Tadašnji premijer, kao predstavnik vlasti, kriv je jer nije želio primiti radnike koji protestiraju, a policija jer je 5. februara pretukla golobrade mladiće od po 14-15 godina. Sve ostalo je poznato“, kaže nam Sakib Kopić, predsjednik Sindikata solidarnosti, koji je bio i jedna od inicijalnih kapsula za pokretanje protesta 2014. godine.
Reakcije na bunt: Hapšenja, ostavke, presude i ojačavanje policije
Ipak, iako većina građana nije zadovoljna načinom na koji su protesti završeni ili, kako smatraju, nepostojanjem ikakve promjene nakon masovnih protesta i nereda na ulicama, postoje stvari koje su se promijenile zahvaljujući buntu građana.
Najprije, tih dana ostvaren je niz zahtjeva demonstranata kada je riječ o ostavkama političara koje su zahtijevali. Tačnije, ostavke su dala četiri kantonalna premijera, među kojima je prvi bio premijer TK-a Sead Čaušević, dok su njegov primjer pratili Suad Zeljković (Kanton Sarajevo), Munib Husejnagić (Zeničko-dobojski kanton) i Hamdija Lipovača (Unsko-sanski kanton).
Ipak, građani su ostali najviše kivni na to što ostavke nisu podnijeli tadašnji premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, te član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i ministar za sigurnost Fahrudin Radončić. Radončić je kasnije optuživan da je jedan od krivac za štetu nastalu tokom protesta, jer nije formirao krizni štab, zbog čega je smijenjen nakon mjesec dana odlukom parlamentarnih zastupnika iz SDA, SDP-a, SNSD-a, PDP-a i SDS-a.
Također, tadašnji prvi čovjek SIPA-e Goran Zubac uslovno je osuđen na godinu dana zatvorske kazne, jer je odbio pružiti pomoć pri odbrani Predsjedništva, kada je zapaljen državni arhiv unutar zgrade ove institucije.
S druge strane, najveće kazne dobili su upravo građani koji su protestirali. Tako su, zbog paljenja zgrade Predsjedništva BiH osuđeni Nihad Trnka i Salem Hatibović, koji su prepoznati kao vođe pohoda u kojem je zapaljen dio zgrade Predsjedništva BiH. Prema procjenama požar u ovoj zgradi uzrokovao je materijalnu štetu od oko 400 hiljada KM, te je Trnka nakon priznanja krivice osuđen na godinu dana zatvorske kazne, dok je Hatibović osuđen na dvije godine zatvora. Ipak, Hatiboviću je nakon žalbe u decembru 2016. godine ta presuda ukinuta.
Na kraju, vlast je nakon nemilih dešavanja u februaru 2014. godine postala svjesna koliko je teško braniti se od bijesnih građana. Tako su policijske strukture potrošile najmanje 23 miliona KM na novu opremu i vozila namijenjenu suzbijanju demonstracija i građanskih nemira.
Tokom 2014. godine policijskim službenicima nabavljani su štitovi, pendreci, šljemovi, suzavci i nove uniforme, a uz to su obučavani za moguće demonstracije. Gotovo sva ministarstva za unutrašnje poslove su zapošljavala nove policajce, a o tome ponajbolje govori primjer policijskih službenika u Hercegovini koji su, tada dobili nove uniforme prvi put nakon 2009. Godine
Izvor : radiosarajevo.ba
