Bilo bi više nego dovoljno biti autor prvog romana u jednom narodu kako bi se sačuvao trajni spomen i osiguralo mjesto u književnom kanonu i kulturnom pamćenju tog naroda. Ali, uprkos činjenici da je prvi među Bošnjacima pisao romane i novele, Edhemu Mulabdiću književni rad bio je tek usputan.
Njegova osnovna djelatnost i historijska uloga mogle bi se opisati riječju prosvjetiteljstvo. Mulabdić je, uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, zasigurno bio ponajvažnije ime cjelokupnog bošnjačkog preporoda na razmeđu stoljeća. Na izazove koje je donijelo novo vrijeme i ulazak Bosne u zapadnoevropski kulturni krug i sastav Austro-ugarske, Mulabdić je odgovorio na izuzetan način, aktivno se uključivši u oblikovanje političke, društvene i kulturne stvarnosti Bošnjaka.
Edhem Mulabdić rodio se 1862. godine u Maglaju, gdje je završio mekteb i ruždiju. Učiteljsku školu u Sarajevu upisuje 1887. godine i završava je tri godine poslije. Nakon toga radi na različitim mjestima obavljajući više funkcija. Bio je pokretač i osnivač nekoliko listova i društava, nadzornik u više osnovnih škola, a od 1923. do 1929. godine i narodni poslanik na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO). Istovremeno, Mulabdić je bio izuzetno aktivan kulturni pregalac. Njegovo kapitalno djelo prvi je bošnjački roman Zeleno busenje. Osim toga, napisao je i roman Nova vremena, zbirku novela Na obali Bosne i mnogobrojne pripovijetke i članke u časopisima.
Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili je u njima sarađivao. Prvim književnim radovima javio se u Bošnjaku Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, da bi od 1892. do 1894. godine bio i odgovorni urednik ovog lista. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara Bajraktar (1894) i Mearif (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem) muslimanskog časopisa Behar (1900), koji je uređivao od 1900. do 1906. godine. Jedan je od osnivača Islamske dioničke štamparije (1905), odbornik društva Gajret (1903) i jedan od prvih urednika lista Gajret (1907). Sudjeluje i u osnivanju Muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica (1923), urednik je istoimenog kalendara i pokretač časopisa Novi behar (1927). Jedan je od urednika lista Pravda, glasila JMO-a, a pet godina uređivao je i istoimeni kalendar…
Posebno je značajan Mulabdićev doprinos bošnjačkoj kulturi koji je dao radeći u Gajretu i Beharu. U ovim je listovima, između ostalog, sakupljana i publicirana građa za bošnjačku usmenu književnost. Brojne su balade prvi put zabilježene upravo u navedenim časopisima, te je pitanje da li bi ikad i bile sačuvane da nije bilo vrijednih pregalaca poput Mulabdića. Kad je Mulabdić, zajedno s reisul-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, dr. Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima pokrenuo 1927. godine kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine Novi Behar, napisao je jedan proglas u kojem se naglašava značaj i uloga te svrha Novog Behara. U tom se proglasu, između ostalog, kaže: “Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.”
Godine 1929. Mulabdić je na godišnjoj skupštini Muslimanskog kulturnog društva “Narodna uzdanica” izabran u glavni odbor, pa je na prvoj sjednici iste godine jednoglasno izabran za predsjednika. Taj izbor pada na njega i sljedećih godina, piše Stav.
– Nesmetan ni školom ni radom u skupštini, Mulabdić se svom svojom voljom i snagom posvećuje “Narodnoj uzdanici”. Kad se pregledaju uspjesi njegova rada u “Narodnoj uzdanici”, može se mirne duše reći, da je kruna njegova kulturnog rada njegovo 15-godišnje djelo u “Narodnoj uzdanici” – piše Alija Nametak.
Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” izdaje kalendar pod istim imenom, a priloge uređuje Edhem-efendija Mulabdić. U ovom periodu doživio je ličnu tragediju, kada mu u Bihaću umire sin jedinac Ešref.
Austrougarska tema
Dolazak Austro-ugarske u Bosnu bio je prekretnica u društvenom i političkom životu ove zemlje. Smjena dva carstva – istočnog, orijentalnog i islamskog onim zapadnim, kršćanskim, evropskim – najviše je pogodila Bošnjake. Njihova nesnađenost, zbunjenost i strah od promjene političkog i društvenog poretka, promjene kulturnih paradigmi, strah “od tuđina”, obilježili su njihove živote. Nakon desetogodišnje stagnacije i skoro potpunog odsustva književnog života kod Bošnjaka, započinju procesi prilagođavanja novom kulturnom ambijentu, te dolazi do otvaranja škola i čitaonica, pokretanja prvih časopisa i listova (Bošnjak, Behar, Gajret, Biser), a na scenu izlazi i prva generacija bošnjačkih književnika čiji su najznačajniji predstavnici Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić i Šemsudin Sarajlić, s kojima započinje doba književnog preporoda.
Da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci prekidaju dotadašnju tradiciju stvaranja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i pišu svoja djela na narodnom bosanskom jeziku. Time hvataju korak sa zapadnoevropskom kulturom koji je ona načinila još s renesansom. Iako su počeli pisati na bosanskom jeziku, koji se nametnuo kao temeljni jezik kulturne elite, naši pisci tog vremena čuvali su usmeno i pismeno književno naslijeđe iz prethodnog perioda, ne dopustivši da tradicija i duhovna baština zauvijek nestanu. Pjesnici su mogli lahko izgraditi pjesničke oblike jer su već imali bogatu usmenu lirsku tradiciju (sevdalinku, baladu) s divanskom poezijom (gazeli, kaside, mesnevije), ali su pripovjedači mnogo teže pronalazili pripovjedne modele na kojima bi izgradili svoja prva književna djela. Stoga je uloga koju je odigrao Mulabdić višestruko značajnija. On ne samo da je progovorio o toj velikoj temi, oslikavši traumu bošnjačkog kolektiva u vremenu do tad nesluđenih izazova nego je uspio iznaći i pripovjedne modele s kojima je uspio izgraditi vlastite književne svjetove.
– Mulabdićeva umjetnost pripovijedanja pretače se u širokom spektru pripovjednih oblika od idilične folklorne priče, anegdotalne crtice i sentimentalno-evokativne uspomene do složenijih oblika narativne strukture novele i fabularno razvijene pripovijesti – piše Enes Duraković. Sa Zelenim busenjem Mulabdić je obilježio bošnjački kulturni preporod i austrougarsku temu u bošnjačkoj književnosti.
Namjerno zaboravljen
Zbog samo jedne večere kod NDH vođa na koju je pozvan, a koju u ta crna vremena nije mogao odbiti, Mulabdić je bio strašno šikaniran u novoj Jugoslaviji. Poslije Drugog svjetskog rata mu je suđeno, te je ostao i bez zaslužene starosne penzije. Komunističke vlasti oduzele su sudskim putem pravo na penziju ovom zasluženom intelektualcu, dok su te iste “narodne vlasti” šakom i kapom dijelile boračke penzije dojučerašnjim četnicima. Ta sudska farsa s oduzimanjem penzije jednom od najvećih muslimanskih javnih radnika, priznatom književniku i prosvjetitelju, kako piše Nadan Filipović, izazvala je veliko ogorčenje među bosanskim muslimanima, koji su mogli samo biti ogorčeni i svoje ogorčenje izražavati jedino u uskim krugovima familije i provjerenih prijatelja. Edhem Mulabdić imao je, međutim, toliko ponosa da ne moljaka “komitetlijske” poslušnike za milostinju, već je redovnim sudskim putem tužio komunističku državu zbog potpuno nezakonitog oduzimanja jedinog izvora sredstava za život.
– Zanimljivo je napomenuti da su na sudu u njegovu korist svjedočili književnik Rizo Ramić i još nekolicina preostalih vjernih prijatelja i poštovalaca, dok su se mnogi muslimani, koji su ustvari baš trebali kao svjedoci u njegovu korist, posakrivali u mišje rupe isprepadani za svoje jadne sudbine. No, ne želim sada navoditi njihova imena iz razloga što bi se možda neki od njihovih rođaka pobunili protiv toga, a onda bi se to pretvorilo u duga, maltene beskonačna prepucavanja. Zbog hude sudbine Edhema Mulabdića prije svega trebali su se stiditi oni muslimani koji su tada zauzimali značajne političke funkcije u Republici i Državi, a malim prstom nisu za njega pomaknuli – piše Filipović.
Edhem Mulabdić umro je poprilično usamljen u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Vijest o njegovoj smrti objavilo je samo Oslobođenje, tek 5. februara, nakon što je Mulabdiću klanjana dženaza. Posljednje dane s njim podijelila je tek nekolicina prijatelja, koji su od svojih jadnih crkavica odvajali koliko su mogli samo da ovaj veliki čovjek ne umre baš u potpunoj bijedi i gladi. Prema nekim zapisima, posebnu pažnju Mulabdiću posvećivao je Hamdija Kreševljaković. Ovaj istaknuti historičar bio je moralna i finansijska podrška Mulabdiću do njegovog posljednjeg daha. Ipak, komunistički režim nije mu oprostio javno djelovanje i kulturni aktivizam u vrijeme vladavine Nezavisne Države Hrvatske. Zbog toga Mulabdićevo ime, kako tvrdi Ševal Kovačević u tekstu “Pišem ti o Edhemu Mulabdiću da ga ne zaboraviš”, dugo nije spominjano niti u jednoj dnevnoj ili sedmičnoj novini u bivšoj Jugoslaviji.
Autor: Hamza Ridžal
