Donji Vakuf: “Moji susjedi” nagrađena kratka priča

0
123

Povodom obilježavanja Dana općine Donji Vakuf, JU Centar za kulturu, informisanje I sport Donji Vakuf objavila konkurs za „Kratku priču“.  Na književnoj večeri posvećenoj Samiru Tahiroviću u Abdulahu Rahmanoviću  zvanično je proglašena najuspješnija priča.  Konkursna komisija pregledala je osam pristiglih kratkih priča i kao najboljom jednoglasno ocjenila priču “Moji susjedi” Nikice Banića, književnog stvaraoca i kritičara iz Inđije , Republika Srbija.

Za sve poštovaoce pisane riječi donosimo u cjelosti nagrađenu kratku priču:

MOJI SUSJEDI

(O njima su ostale priče bez obzira da li su izmišljene ili su stvarne, da li su od danas ili su od nekoć. Ja sam ih samo zabilježio. U tome je sav moj grijeh.)

  1. Ivica

S vremena na vrijeme Ivica, viši inspektor zaštite prirode je dolazio po doručak. Ispred toga bi nabavio kruh. Ulazio bi u mesnicu, kupovao bi malo kobasica, malo švargli i pomalo čvaraka. Zapravo, kad bolje razmislim, izbor je redovito prepuštao mesaru Antonu. Kada je trebalo platiti, Ivica bi pomislio: „Neće mi naplatiti, jer sam inspektor.“

-Ma kakvi, ni slučajno! Mesnica časti!- smješkao se mesar dok mu je vraćao novčanicu.

Ubrzo je mesar Anton posumnjao da inspektor Ivica svaki put vadi najvrjedniju novčanicu kad dođe do njega u mesnicu. Poslije nekog vremena učini mu se da je to uvijek najveća i uvijek jedna te ista novčanica te odluči to provjeriti. Pošto je Ivica naručio doručak, mesar je malo više omastio ruke. Zelenkasti vrijednosni papir je stajao na tezgi očekujući da promjeni vlasnika. Mesar ga je vratio inspektoru Ivici uz već rečeno „mesnica časti“.

Sljedeći put mesaru Antonu je ponuđena novčanica zamašćena u jednom kutu.

Ovo poigravanje između njih dvojice trajalo je dugo. Mesar je prvi otišao u mirovinu. Zamijenila ga je u mesnici njegova jedinica, kći Božica. Već poslije nekoliko dana provedenih u mesnici pohvalila se ocu. U rukama je držala hrpu novca koju je predala ocu Antonu na brojanje. Prepoznao je novčanicu koja mu je toliko puta izmicala. I dalje je na kraju bila zamašćena.

-Ovo je za mene- skoro ne čujno je Anton.

-Kada budeš zaradio- nasmiješila se mlada Božica, ne pomišljajući što otac drži u ruci. Stari mesar nije joj otkrio tajnu.

  1. Jadranka

Polaganje testa na vozačkom ispitu je veoma teška stvar. Da nema prepisivanja, zaokruživanja tuđom rukom, pomaganja pojedinih u komisiji, sumnjam da bi veliki broj naših sunarodnjaka mogao položiti. Zašto je to tako? Pa, sva tri, a negdje i više odgovora na neko postavljeno pitanje nude se kao točna – što ona u suštini i jesu, ali je za komisiju samo jedan od njih točan – onaj koji su oni naumili, da je. Nisam htio pričati o testu – njega sam položio iz prve, već o vožnji, jer jedno od bitnih pravila (ne prometnih) je, da pri polaganju vozačkog ispita negdje mora zapeti. Kod mene je zapelo na vožnji.

Prvi put, na raskrižju sam izvodio okretanje. Mislio sam da ga teoretski dobro izvodim, samo sam volanom zatajio. Kad ono: zet mi reče da ni teoretski nisam to znao, jer na pripremi to nisam vježbao. Sigurno je instruktora mrzilo to raditi i ja padnem.

Drugi put, pao snijeg, a ja sve vrijeme vježbao na suhom. Klizao sam se, a volan nije slušao.

Treći put me je član komisije dvaput zaustavljao, kraj puta i ponovo uključivao u promet. Na kraju ne izdrža: -Čovječe, čuješ li motor? Vidiš da je ručna gore povučena?- Mogu vam reći da je auto brujao sa podignutom, kao i sa spuštenom ručnom kočnicom. Kako nisam odmakao daleko od starta polaganja, vratih se. Drugi član me utješi: -Šteta, tako dobro vozite unazad.

Četvrti put nisam stao pred zgradom pošte, pred znakom obavezno zaustavljanje, pred kojim dvije nedjelje ispred ovoga nije stao moj prijatelj. Kad mi je on pričao, ja sam se križao: znak je tako veliki, kao pun mjesec iznad savane. A, eto, ni ja ne stadoh.

Peti put već sam bio opterećen vožnjom. Pitao sam se kada ću već jednom položiti. Pomišljao sam i odustati. Kako ću odustati? Kupio sam auto, stajao je u garaži. Inače, da ih nisam dotjerao, pitanje i da li bih se više maltretirao polaganjem. Sjednem u auto, pored mene u dimijama (takva je bila moda) sjela je Jadranka, član komisije, sa nateklom bluzicom. Iza krezubi policajac, drugi član. Unjkao je odostraga i čitao dnevne novine. Predadoh papire sisatoj. Ona ih je zagledala, a meni reče: -Pusti auto u pogon!

Izvršavam naredbe: podešavanje sjedišta, podešavanje retrovizora, ubacivanje ključa … točno: prvo sam spustio ručnu, za svaki slučaj. Na kraju krenuh vezati sigurnosni pojas. Prebacio sam ga preko sebe, ali su problemi nastupili kada sam desnom rukom uzeo drugi kraći dio pojasa da bi ih spojio i sebe osigurao. Kraj u kraj neće. Pokušam još jednom. Ne vrijedi. Sad malo na silu. Neće pa neće. Patio sam se, dok se ona do mene, Jadranka, ne oglasi: -Kako ćeš kad guraš kod mene?- U strahu da ne položim, uzeo kraj njenog pojasa umjesto svoj. Jadranka reče kamo krenuti. Pred očima mi se ukaza dobro poznata putanja, već sam vozio njome na polaganju. U vožnji sam posebno obratio pozornost na mjesta gdje se obično pada. I poslije obilaska grada vratim se sa komisijom na početno mjesto. Oni se već migom dogovorili. Najzad sam položio.

  1. Kristijan

Kristijan je uranio. Spremio sebi tursku kavu. Vidio je dobitak u šalici, obradovao se tome. „Što ću to dobit, da mi je znati?“ i da ne probudi ukućane nečujno otišao u sud, na posao. Sjeo je na uredsku stolicu. Popio je i drugu šalicu crne kave i u njoj je vidio dobitak. Sad je već siguran da će dobitka biti. Obradovan ovim, vrlo vješto, sroči i otkuca dopis koji će kasnije odnijeti u katastar.

Zatim uze papir, format A4, presavi ga u križ te ispara na jednake dijelove. I na jednom od njih napisa: Zatvaraj vrata! Tako ispisan papir iznese u hodnik. Nije ga zalijepio na vrata ureda u visini gdje je broj ureda ni tamo gdje piše radno vrijeme, već pri dnu vrata, u samom kutu. Stranke su navikle pročitati naziv službe, rad sa strankama, ali od jutros su se saginjale do čučnja kako bi mogli pročitati ovu novu obavijest. Vukla ih znatiželja.

U određeno vrijeme za doručak Kristijan je otišao u menzu suda, zatražio dvije sarme, koje mu je kuharica dodala. I drugi do njega, poželješe isto. Dobiše odgovor kuharice:

-Nema!

-A za njega ima?!

-Kažem, nema. Razumijete, bilo pa nestalo!

Kristijan je te dvije sarme donio jutros od kuće i ostavio u menzi do doručka. Ovo su prešutjeli i kuharica i Kristijan pred drugima.

Oko jedanaest sati Kristijan je otišao u općinu, do suda je, predati onaj dopis u katastar, a onda u poštu odnio paket u kome je bio upakiran komad ugljena u obliku pršuta i poslao ga svom kolegi Alojzu, čiji se stol naslanjao na njegov. Na povratku svratio je do radija, naručio pjesme, čestitao Alojzu odlazak u mirovinu. Usput, Alojz je bio na pola puta od mirovine.

Skrenuo je Kristijan u općinu preuzeti pismeno koje je ostavio u katastru. Dopis je bio na istom mjestu. Pored već udarene mrtvačke glave dodao je još jednu – znak da mu je odveć žurno. Naime, Kristijan je nosio na malom prstu desne ruke prsten sa mrtvačkom glavom, koju je umakao u jastuče pečata kada mu druga služba treba nešto odmah uraditi. (Bio je to njegov interni pečat.)

Dočekavši kraj radnog vremena, najzad je preuzeo spominjani dopis iz katastra pa otišao kući. Za stolom su ga čekali ukućani i jelo koje se pušilo. Tijekom ručka Kristijan upita sina: -Kako ti je u braku?

Mlađi sin je tek doveo snahu – prošlu večer- ne ostade mu dužan: -A kako je tebi u mirovini?- i poče mlatit rješenjem, koga podiže sa stola. Bilo je to Kristijanovo  rješenje o mirovini. Šef nije mogao uručiti po službenoj dužnosti pa ga poslao poštom.

„Eto mog dobitka od jutros što sam ga vidio u šalici“, pomisli Kristijan. „Umirovljenici se brzo zaboravljaju. Zar ću čekati svakog prvog poštara na ogradi? Zar ću ići u dom umirovljenika, tamo igrati domino? Zar ću slušati starački kašalj…?“

-Djede!- prekinu ga unuk od starijeg sina, migolji mu se uz koljeno.

Kristijan uze bicikl, ovog unuka posadi u košaricu ispred sebe, vergla brzo i stiže na košarkaško igralište. Dječaci od svojih dvanaestak godina su igrali. Djeda Kristijan, od danas i umirovljenik, utrapi unuka balavoj djevojčici. Ona ga prigrabi kao zaostalu igračku. Kristijan prijeđe na stranu gdje je nedostajao jedan igrač. Glave su najčešće visjele u zraku kao da žele dohvatiti koš. A kada se lopta odbi od Kristijana i ode van igrališta, dječaci se zagledaše u njega. Bilo mu je jasno: sam mora po loptu. Do kraja nije izostala ni svađa oko rezultata.

           

4.Dominikova gospođa

Nema veze što je daleko od vas, primijetit ćete je. Dovoljno je jednom je vidjeti. I za mene to vrijedi. Upamtio sam je odmah od prve. Male oči, mali nos, male uši. Velika usta. Točka među dugim nogama. Skiciram djevojku, koja je pored poduzetnika Dominika. Na kraju staze čeka ih auto, najnoviji u seriji, boje maslina. Farovi mu oči mačje, oči bijele psine, oči pantera, sve se to smiješalo, pokazuju se osobito noću. Sve se te životinje skupno pobude u njemu. Dominik ne sumnja u nju, dok se drže za ruke.

Proći će tjedan dana od ovoga, pozvonit će ova cura na vrata Dominikova stana. Na vratima će se pojaviti Dominikova gospođa.

– Ja sam Dominikova gospođa.

-Ovo vam je muž kod mene zaboravio- gurnut će joj cura u ruku sto eura. Naumila je time nauditi. Nauditi njoj i njenom Dominiku.

-Djevojko, tvoj je i samo tvoj problem, što si naivna. Jaja sam mu ja odavno ispraznila. Kesu si mu nakratko ti duhala.

Dominikova gospođa lagano za sobom zatvorit će vrata. Nije joj prvi put. Već ima iskustva sa ovakvim djevojkama. Još jednom se potvrdi da joj je Dominik najvažniji.

  1. Goteli

Ispred slikara Gotelija drobina pliva. Živi sa nečijom udovicom, ali nju ne vodi nikamo. Njoj drago što ga ima. Oduvijek se divila njima slikarima.

-Vi ste osnovali Udrugu likovnih umjetnika ’Goteli’?- pita ga domar vrtića „Pčelica“, inače njegov obožavatelj. – Vi ste osnovali Udrugu likovnih umjetnika ’Goteli’? – voli slikar Goteli da mu ponove ovo pitanje. Zato ga domar ponovi.

-Jesam. Ja sam. Mislim da sam dobro djelo učinio za naše mjesto.

-I ja mislim tako!

-Jer kakvo je vrijeme, i kakvo dolazi, ovi bi me zaboravili. Bolje je sam se osigurati.

-Nego što, nego bolje. Bolje, bolje. Daleko bolje!

-Djetinjstvo sam proveo na negdanjem majuru i u školu išao sa majura. Zato je na mojoj svakoj slici po đeram, ako ne i dva.

-Na nekim u daljini i treći se nazire.

-Naravno, tu su na drugim mojim slikama i majuri: mali, veliki, porušeni, načeti, sa slamom, konjima sa zategnutim hamovima. Tu je barica. Ni jedna barica se ne sja kao moja. Tu bih mogao posadit perad. Perad manje slikam. A mogao bih. Poneku koku i nekog pijetla. Ništa ne bi falilo…

-Slike majura se dobro prodaju. Posebno vaše.

Slikar Goteli nije se još obogatio. Čim proda slika koliko mu treba za mjesec dana života i slikarski materijal, on pare strpa u čarapu, ja gledao – i dok traje, traje. Kad ponestane, zna se, nanovo. Opet kist, boje i mazanje đerma, majura i opet kod one udovice na ručak i na večeru.

  1. Branko

Promatrao sam ga od kioska, preko puta rukometnog igrališta. U ruci Branko je držao komplet karata. Svake druge nedjelje prodavao je i cijepio karte za rukometne utakmice. Utakmica je uskoro trebala da počne. Dijelio je karte gledateljima koji su pristizali. Čulo se iza zidina, većina se već oštrila. Poneko je fućkao, bio je to znak da suci dolaze ili su na vratima svlačionice.

Branka nije zanimala utakmica, ne vjerujem da je znao i pravila igre. Radio je godinama kao kondukter. Rijetko je ranije išao na utakmice. Nije imao vremena za to. Ne bi ni sada. Mala mirovina, mora zaraditi neku kunu. Gledam ga: ogromna lopta sa mornarskom majicom koja otkriva pupak, bolje reći, ne može da ga pokrije. U ustima lula od koje se nikad ne odvaja. Kosa kao čekinje, a brkovi najduži u Čazmi. Zbog toga ga tako i nazvaše – Brka.

Prolazio jednom Branko najdužom ulicom u gradu. Na kapiji svoje kuće dočeka ga starica.

-Da li bi, Brko, prekopao bašču iza kuće?- zaustavi ga ona.

-Može- reče babi bez cjenjkanja. -Može sad, pošto ništa ne radim. To ću ja do mraka uraditi.

Večer je pala. Starica ga isplati, jer je ovaj prekopao do drveta. Sutradan, kada je starica došla nahraniti perad, imala je što da vidi. Branko je sinoć presadio ono mlado drvo. Primijetio je da neće do mraka stići do njega pa mu se učinilo lakše da starici podvali. I presadi ga. Uzdao se u staričin slabi vid. Kad je starica to primijetila, samo se nasmiješi: „Neka ide s milim Bogom“, sklopi dlan o dlan. „Samo da se drvo primi. Dat će Bog, mlado je, primit će se“.

            Pištaljka se oglasi. Utakmica je počela. Branko je promatrao smotuljak u ruci, prebirao kljunastim prstom. Malo je ostalo karata da nije prodao. Blagajnik kluba mu je obećao dobru zaradu. Bit će za njegovo troje unučadi da se brčkaju na eko bazenu. Već ih je gledao goluždrave, naježene, kako ga iz vode dozivaju.

            -Prosim jednu kartu!- nečiji glas prekide Branka iz ovih misli. Ugledao je ispružen dlan. Ljude je Branko najčešće prepoznavao po dlanu. I ovaj je prepoznao. Bio je dlan one starice. Došla je promatrati svog unuka. Ono s mladim drvetom već je zaboravila.

  1. Zdenka

Svakoga dana Dinko iz Martinca je izvodio iz staje svog najboljeg ovna romanovske pasmine. Dinko je kitio ovna medaljama koje je dobio u Drugom svjetskom ratu.

Toga dana Dinku se iznenada pomračilo pred očima pa je ušao u kuću, ostavljajući ovna u dvorištu. Kroz odškrinuta vrata ovan se uspio prošunjati. Na ulici svi su zastali u čudu. Žene su se pljeskale po obrazima, a muškarci su postavljali dlanove preko čela da bi bolje vidjeli, a ovan je paradirao podignute  glave, kao da pase nebo. Jako sunce i ostriženo tijelo isticali su njegovane rogove i brojne medalje.

Dotle je Dinko ležao u krevetu i gledao u prazno. Kao da je nešto prepuklo u njemu.

„Svi ratnici su prevareni, bilo od drugih, bilo od sebe sami. Zabluda sve nas pobjedi. Koga pobjedi ranije, taj joj se pokuša prikloniti i nasloniti na nju. Onaj koji kasnije to dozna, teže prima poraz, priznaje krivnju i postaje neprilagodljiv. Ti si, Dinko, od one druge pasmine“, kao da u sebi Dinko sluša nikog drugog do Zdenku. Zdenka je bila njegova najstarija sestra. Udala se pred rat za slugu koji je služio kod njih. Rat je šibao zemlju, vodu, srca i najzad prošao. Sluga je bio na krivoj strani pa je pobjegao u inozemstvo. Zdenki se javio pismom. Nije znala čitati. Jedino je njen brat, ovaj Dinko, znao čitati. Čitao je iz pisma: Udaj se, neka ti je prosto. Ja ne smijem nazad. Ti ne smiješ ovamo, uhapsili bi te.

A zapravo, u pismu je pisalo: Volim te. Dođi. Čekam te.

U drugom pismu stigle su pare za put. Dinko ga, kao i zadnja dva, nije pokazao sestri Zdenki. Zdenka je nastavila da podiže Dinkove sinove. Imao ih je petoricu. Mlađi je zavirivao starijem u godinu.

„E, Dinko, Dinko. Izgubio si sestru tada, dobiveni rat znatno kasnije. Tolike godine nisi napisao nijedno pismo. Adresirana pisma na tvoje ime si vraćao. Na njihovoj poleđini, pošto si bio štovan građanin, poštar bi, bez pogovora, bilježio: ’Ne stanuje na ovoj adresi, nepoznat’“ – prebacivao je Dinko sada sebi u krevetu kao da se ne radi o njemu. Pospane duše spremao se za vječan počinak.

  1. Nedeljka

Kao papa si. I tu se moja usporedba završava. S tobom, Vatroslave, nije ni bila, već sa stolicom. Njegovom, da, papinom i tvojom stolicom. Prelijepa je i poslije nepuna vijeka još glatka, zategnuta – od kože. Zavalio si se u njoj. K’o trideset prvo slovo abecede. Kakvo mi je to slovo, pitaš. Nikakvo, bome. Nikakvo k’o što si i sam. Šuljeve imaš i nemaš? Toliko si prosjedio u stolici, otud, moraš ih imati. Jedne oči u glavi ti, a dva pogleda na svijet, pokaza se toliko puta da imaš. Dolazili ti mladi karatisti iz ’Sokola’ i to sam čuo. Ti ih pitao, zašto su došli. Oni glavom u tvoj tepih, zagnjurili se, šute. Ti nadodaš: -Koliko vam treba?- Oni mali karatisti iz tepiha rekoše: -Nešto sitno, tek da nam je za put tamo i nazad.- Ti brže bolje ispišeš nalog za plaćanje: -Odmah im prebaciti na konto.- Tepih se pod njima, pod ovim momcima ispravi. Zahvališe kako dolikuje. Jedan za drugim na vrata odoše, a ti nalog za plaćanje potrga i doda tajnici da baci u košaricu pokraj sebe.

Oduvijek si, Vatroslave, bio čovjekomrzac, poričeš. Al ženoljubac, ne poričeš. Nije zanijekala ni ona mala, poslije Dominika što tebi dopade, ona što što si je raspinjao, razvlačio po madracima, po sjedištima, po šumama i gorama. Svrdlao ti. Odskakivala povisoko. A onda došlo do truckanja. Truc, truc, više puta i mala osjeti da se trucka na nekom dalekom putu. Pravac Nizozemska, za momkom čim mu priznaše doktorsku diplomu.

Što si se odjednom zgužvao, Vatroslave. Kaži, neka joj je sa srećom. Mlada je, neka započne novi život. Investicija k’o investicija, bar ti to znaš kako ide. Pogrešna jeste, al’ nije ti jedina. Uspješan si, to stoji. Zahvaljujući kumu upisao si akcije u pivovari. Sve si uredio po svom:dom, auto, žena, dijete (čitaj u množini). Dividende u banke turio. Kamate ti odbacuju. Poreznici to primijetili, trutovi na kamate porez udarili.

Ne pjeni zbog toga. Ne pjenušavi na ovo moje izgovoreno. Nemam ja ništa protiv tebe. I kako bih. Pa, tvoj sam, Vatroslave! Još me nisi priznao, to stoji. Svatko u nečemu kasni pa i ti u ovom. Neću ti ja suditi. Tu su sudovi, oni će suditi. Nemaš se čega plašiti. Suci su alkoholičari, presude su dezinficirane, a pravda u njima nezaštićena. Ne znam da li će ti moja mati Nedeljka oprostit. Ostavio si je pokraj Česme. Pri tom rekao: – Samo, čekaj, brzo ću ja.- Kako tada, tako i sada. A ona i dalje čeka. Kad je pitaju prolaznici koga čeka, kaže samo: -Čekam.