“Kao mlad čovjek sanjao sam da u Travniku imam ključeve od vlastitog stana, pa sam se već sa 17 godina, kada sam samo u flanelskoj košulji osvojio prvenstvo Jugoslavije u skijaškom trčanju, za njih izborio te dobio par metara kvadratnih koje sam mogao nazivati svojima. Sedamdeset godina poslije toga dobio sam, evo, ključeve od cijeloga grada.
Utvaram si da sam se i za to sam izborio.
Zahvaliti, međutim, imam mnogima.
Prije svega zahvaljujem svakome od onih 15.000 ljudi koji su jučer bili na utakmici Humanih zvijezda između BiH i Hrvatske, a uoči koje su mi predstavnici općine uručili odluku o tome da me proglašavaju Počasnim građaninom Travnika. Moj najbolji prijatelj iz djetinstva Izet Nalić zvani Grmalj, a kojemu također zahvaljujem što je došao na utakmicu te tijekom cijelog mog boravka u Travniku na raspolaganje mi stavio svoga veoma sposobnog unuka Damira kojega su moji prijatelji odmah prozvali Mali Grmalj, kaže da nikada u svojih 90 godina nije vidio toliki odaziv ljudi na Piroti. Ja još uvijek nisam toliko star kao on, ali ni ja ne pamtim nešto ovako veličanstveno… Bio sam baš ponosan na svoj grad koji je tom prigodom poslao poruku kako njih ne zanima toliko “suživot”, ta politički skovana fraza, koliko ih zapravo zanima ono što se zove “život”, te da je jedino oružje kojim se žele boriti – nogometna lopta. Zahvaljujem, nadalje, filmskoj ekipi Sportske televizije koja me tijekom cijelog boravka u mom rodnom gradu nije ispuštala iz kadra, njihovoj mladoj i talentiranoj redateljici Ireni Škorić koja me nije previše maltretirala već samo profesionalno usmjeravala u svoj umjetnički koncept za koji ne mogu reći da mi se nije svidio, te Miroslavu Paru koji mi ih je uostalom sve i prikačio. Snimaju me već više od pola godine za dokumentarni film “Legende hrvatskog sporta – nepoznato o poznatima – Miroslav Ćiro Blažević”, a koji bi do kraja godine pod pokroviteljstvom Hrvatskog olimpijskog odbora trebao svugdje biti prikazan pa da i drugi mogu vidjeti ljepote moga rodnog grada. Ovo putovanje im je bilo veliki test koji su, kako mi se čini, ipak položili.
Hvala izaslanstvu iz Prištine što su mi poklonili dres reprezentacije Kosova i najavili sličnu inicijativu proglašenja počasnim građaninom i u Prištini, gdje sam također ostavio neki trag, a ne mogu da ne spomenem još jedanput i načelnika općine Travnik Kenana Dautovića i njegovu vrijednu ekipu suradnika bez kojih ništa od ovoga ne bi ni bilo moguće.
Svim igračima obiju reprezentacija koji su došli, Ivici Džambasu koji ih je okupio te sudcu koji je u zadnjoj minuti dosudio jedanaesterac i tako, eto, omogućio da utakmica zavrsi nerješenim rezultatom 5:5 – također jedno iskreno hvala!
Ovo su bila četiri zbilja iznimna dana u mome životu i emocije su me, da vam budem iskren, toliko preplavile da sam tek danas uspio sabrati misli i napisati ovu malu zahvalu uz koju stavljam i nekoliko fotografija. Obećajem, međutim, da ću narednih dana, kada dobijem još foto i video materijala, s vama podijeliti i neke druge dogodovštine s ovog emotivnog putovanja u grad kojim sam se oduvijek ponosio, a koji mi je upravo pokazao da i on isto čini sa mnom.
Ključevi grada su, ništa se ne bojte moje Travničanke i Travničani, na sigurnom!
Voli vas vaš Ćiro.”
