Demografi iz regije odavno upozoravaju na rastući problem iseljavanja koji u kombinaciji sa padom nataliteta, osiromašuje društvene potencijale i neadekvatne ili potpuno izostajuće odgovore vlasti na sve sumornije prognoze.
Kako primjer navedimo samo period od 2007. do 2017. godine kada je Bosna i Hercegovina samo prirodnom depopulacijom – veći broj umrlih od broja živorođenih- izgubila više od 40 000 stanovnika! Ako ovome dodamo brojku da odavde dnevno odlazi 80 ljudi, dođemo do zaista alarmantnih podataka.
Podaci o prirodnom padu stanovništva samo su jedan dio alarmantne demografske situacije u našoj zemlji kaže Mirza Emirhafizović, demograf i docent na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka Sarajevo u velikom intervjuu za BUKU i ujedno konstatuje da je Bosna i Hercegovina sada već teško oboljela od bijele kuge te da je, i onako nizak natalitet, u dodatnom opadanju, što najbolje ilustrije činjenica da se u publikaciji UN-a Bosna i Hercegovina našla na listi deset zemalja svijeta s najnižim fertilitetom u periodu 2010-2015.
Situacija je toliko loša, ističe, da nije pretjerano govoriti o demografskoj katastrofi koja nas je u novije vrijeme zadesila.
Tri godine nakon rata desio se svojevrsan demografski oporavak, da bi danas BiH bila rangira među najkritičnije demografske zemlje. Naime 2002.godine je zabilježena najniža stopa fertiliteta, manje od 1,3 djece po ženi. Šta nam ovi podaci govore, koliko su zabrinjavajući?
Ako je stopa totalnog fertiliteta za oko 40 % ispod praga koji se zahtijeva za jednostavnu reprodukciju stanovništva, a to je nešto više od dvoje djece po ženi, to znači da će naredna generacija biti za toliko umanjena, ne računajući značajne gubitke po osnovi stalne emigracije. Iako je riječ o periodskom fertilitetu, ovaj pokazatelj omogućuje uvid u prosjek rađanja unutar ženske populacije u reproduktivnoj dobi. Međutim, prosječan broj djece po ženi prikriva mnoge varijacije koje postoje, od nesudjelovanja u reprodukciji, koje se često dovodi u vezu s odgađanjem roditeljstva za kasnije godine, do rađanja dvoje ili više djece. Ipak, višegodišnji prosjek rađanja u BiH upućuje na to da prevladava model jednog djeteta u porodici. Tako niske norme rađanja imat će višestruke implikacije koje će se odraziti ne samo na međugeneracijske porodične odnose, nego i na demografski, i, općenito, ukupni društveno-ekonomski razvoj.
Koje opštine, gradovi imaju najnižu stopu nataliteta u našoj zemlji?
Nisu zanemarive određene prostorne razlike kad je riječ o stopi nataliteta i prirodne promjene u Bosni i Hercegovini. Najnižu stopu nataliteta očekivano imaju one općine s malim brojem stanovnika koje su formirane stjecajem ratnih okolnosti bez realne ekonomske i demografske opravdanosti, ali i one u kojima zbog raseljavanja i stradanja stanovništva skoro da ne postoji fertilna baza. U nekim od ovih općina, kao što su Istočni Mostar, Istočni Drvar, Kupres u RS, tokom godine rodi se samo jedno ili nijedno dijete. Lista općina koje imaju izrazito nizak natalitet je poduža, pa spomenimo samo neke: Ravno, Neum, Bosansko Grahovo, Donji Žabar, Pelagićevo, Novo Goražde, a s nešto višim nivoom rađanja slijede ih Domaljevac-Šamac, Odžak, Orašje, Kupres u FBiH, Dobretići itd. Mnoga sela su već potpuno prazna.
Dok neke općine još uvijek bilježe veći broj živorođenih od broja umrlih osoba, pretežno u Federaciji BiH, drugim prijeti pustošenje. Situacija je posebno kritična u Kantonu 10, zatim Posavskom, ali i u mnogim dijelovima Republike Srpske. Izuzetak su Banja Luka i Laktaši, gdje je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, u 2017. godini broj živorođenih neznatno nadmašio broj umrlih. Po visini stope prirodnog prirasta izdvajaju se: Bužim, Velika Kladuša, Banovići, Živinice, Doboj-Jug, Kakanj, Tešanj, Donji Vakuf, Novi Travnik, Hadžići, Ilijaš, Ilidža i Vogošća. Međutim, te općine, u većini slučajeva, ne mogu popraviti prosjek ni na nivou kantona kojem pripadaju, uz izuzetak Sarajevskog i donekle Zeničko-Dobojskog.
Imate li možda podatak koliko je BiH zbog negativnog prirodnog priraštaja izgubila stanovnika u proteklih 5, 10 godina?
Od 2007. do 2017. godine Bosna i Hercegovina je samo prirodnom depopulacijom – veći broj umrlih od broja živorođenih- izgubila više od 40 000 stanovnika.
Kolika je najveća stopa nataliteta iznosila u predratnoj BiH, a koliko iznosi danas?
Stopa rađanja bila je veoma visoka nakon Drugog svjetskog rata, u prosjeku više od petero djece po ženi, da bi od druge polovice 1950-ih otpočeo njen pad, koji je sve više dobivao na intenzitetu. Bosna i Hercegovina je najbrže od svih manje razvijenih zemalja i područja Balkana prošla kroz demografsku tranziciju.
Već početkom 1980-ih godina totalna stopa fertiliteta pala je ispod zamjenskog nivoa. Uoči rata, 1990. godine opća stopa nataliteta bila je 15,4 promila, a totalna stopa fertiliteta 1,7 (djece po ženi). Broj živorođenih 1990. godine iznosio je skoro 67 000, što je više nego dvostruko uspoređujući s godišnjim nivoom rađanja počevši od 2011. godine pa nadalje. Posljedice rata se u velikoj mjeri reflektiraju na skorašnje (de)populacijske procese. Od 2002., s izuzetkom 2009.i i 2012. godine, prosječan broj djece po ženi manji je od 1,3, a ta pojava u literaturi se označava kao „najniži niski fertilitet“.
Kolika bi stopa nataliteta bila zadovoljavajuća za BiH?
Ako se teži stagnantnom modelu razvoja stanovništva, stopa nataliteta trebala bi biti nešto viša od stope mortaliteta, a to je, s obzirom na trenutne vitalno-statističke parametre u BiH, iznad 11 promila. U svakom slučaju, bilo bi poželjno da prosječan broj djece po ženi na godišnjem nivou bude oko dvoje. Upravo zbog loših socio-ekonomskih uvjeta mnogi parovi ne ostvare svoje fertilitetne aspiracije, jer su neka istraživanja pokazala da većina osoba želi imati dvoje djece.
Treba imati u vidu da i iseljavanje negativno djeluje na bioreprodukcijski kapacitet.
2007. godine broj umrlih je po prvi put premašio broj rođenih. Taj podatak je već tada trebao zabrinuti nadležne institucije. Koliko 11 godina poslije BiH, entiteti, kantoni ima adekvatne populacione politike?
Evidentno izostaje adekvatan odgovor vlasti na izmijenjenu demografsku stvarnost u vidu dobro osmišljene populacijske politike, kako bi se ublažile posljedice biološke regresije, koja uzima sve više maha. Finansijski instrumenti populacijske politike ne bi trebali biti percipirani samo kao rashodovna stavka, već kao investicija u biološki opstanak društva. Osim novčanih transfera, ne treba zanemariti ni druga dva važna instrumenta, a to su usluge, kao što je mreža ustanova za dnevno zbrinjavanje djece s odgovarajućim kapacitetima, te vrijeme namijenjeno za roditeljstvo.
Važno je povećati stopu zaposlenosti mladih, jer je to osnovna pretpostavka osnivanja porodice. Sudeći po negativnim demografskim trendovima, stječe se utisak da se umjesto stimulativne provodi antinatalitetna i emigracijska, tj. restriktivna populacijska politika, kojoj je cilj smanjenje broja stanovnika.
Na demografske trendove i depopulacijske procese posebno utiču migracije. Mnogi će reći odavde se oduvijek odlazilo i to je tačno, ali je tačno i da se promijenio migracijski obrazac u odnosu na predratni period. Na šta nam je on nekada ukazivao, a na šta nam ukazuje danas?
Razlike se prvenstveno ogledaju u strukturi migranata, načinu i motivima odlaska, ali i šemama regrutiranja inostrane radne snage u odredišnim zemljama. Nekada je među migrantima najzastupljenija bila nisko kvalificirana muška radna snaga, dok danas gro njih čine visoko obrazovane osobe. Odljev stručnjaka (brain drain), uz starenje stanovništva i opadanje ionako niske stope nataliteta, zasigurno predstavlja jedan od najvećih izazova savremenog bh. društva. Osim što iseljenici/e odnose svoj bioreprodukcijski potencijal, jer se uglavnom radi o osobama u optimalnoj reproduktivnoj dobi, njihovim odlaskom istovremeno se gubi i vrijedni, a često i nenadoknadivi, ljudski kapital. Time ujedno propadaju i sve prethodne investicije u obrazovanje (human capital flight). S druge strane, ljudski kapital u BiH nerijetko biva obezvrijeđen, bilo zbog nemogućnosti pronalaska posla koji odgovara stečenim kvalifikacijama, bilo zbog potplaćenosti zaposlenih. Uz ostale probleme, negativna selekcija kadrova jedna je u nizu boljki tranzicijskog bh. društva. Među osobama koje su napustile ili namjeravaju otići iz zemlje su i one koje su imale, odnosno imaju siguran pa čak i relativno dobro plaćen posao, a kao najčešći razlog navode nedostatak perspektive za svoju djecu.
Posebna priča je odliv mladih iz BiH i odlazak u inostranstvo? Zna li se broj mladih i mladih porodica koji su napustili BiH posljednjih 4-5 godina te ko i kako vodi evidenciju o tim odlascima? Koliko su ti podaci pouzdani i kako se ažuriraju?
Za razliku od vitalne statistike, migracijska statistika je još uvijek najslabija karika u statističkom sistemu, posebno kad je riječ o vanjskim migracijama. Brojke variraju ovisno o izvoru podataka i korištenoj metodologiji pa se otuda javljaju različite procjene o broju osoba koje su napustile zemlju u posljednjih pet godina, ali i sporenja u vezi s tim.
Slijedom svega rečenog, kakva budućnost očekuje BiH, ako nadležne institucije nastave ignorisati ove probleme?
Sa žaljenjem valja konstatirati da recentna demografska kretanja ne pružaju osnovu za optimističnu prognozu. Kao posljedica vrlo niskog nataliteta i iseljavanja, stanovništvo BiH ubrzano zalazi u duboku starost. Drugim riječima, smanjuje se udio djece i mladih, dok se udio osoba u dobi od 65 i više godina u ukupnom stanovništvu povećava. Uslijed takvih tendencija, ukupna depopulacija poprima sve drastičnije razmjere, što ima reperkusije na volumen dobnih funkcionalnih kontingenata – školski, radni, fertilni itd. Već duže vrijeme očekuje se odlučnija reakcija kreatora politika kako bi se zaustavio masovni odlazak mladih i porodica iz zemlje i potaknuo rast nataliteta. Višegodišnji izrazito nizak natalitet signalizira u kakvom socio-ekonomskom ambijentu živimo. Dok neke druge teme u medijima okupiraju pažnju javnosti, stanovništvo BiH postaje sve starije i malobrojnije.
Arhiva BUKE