Braća Tahirovići sa Vlašića među posljednjim su bosanskim nomadima

0
121

Život na otvorenom, u prirodi i borbi s njom. U stalnom pokretu. Tako izgleda život nomada sa Vlašića, jedne od najljepših bosanskohercegovačkih planina. Ukus vlašićkog sira itekako je poznat, ali je manje poznat put kojim se do njega dođe. A koji znači život na otvorenom, po suncu, kiši, snijegu, mrazu. Stotinama kilometara udaljeni od svojih domova, jedni među posljednjim bosanskim nomadima su i braća Tahirovići, koji su ovih dana sa svojim stadom na području Sembersko-majevičkog okruga.

Sa stadom od oko 400 ovaca, krenula su braća Tahirović sa Vlašića prije skoro dva mjeseca. Tovar na leđima magaraca od šatorskog krila, s nešto hrane, vode i odjeće sve je što, u pratnji dva vjerna psa, ponesu na put dug oko 300 kilometara ka ispaši u semberskoj ravnici.

“Krenemo početkom oktobra i budemo ovdje cijelu zimu, do početka aprila se zadržimo na ovom području. I onda se polako povlačimo, kako raste vegetacija tako se i mi povlačimo“, priča Mujo Tahirović.

“Do aprila smo ovdje, poslije aprila idemo u brda, planine, Vlašić. Gore je sad snijeg, ne paše nam. Sišli smo u niže krajeve”, dodaje njegov brat Sabahet Tahirović.

Na dugom putu preživljavanja, šestomjesečnog života pod vedrim nebom, u stalnoj su potrazi za mjestom pogodnim za ispašu.

„Suočavamo se sa svim i svačim, s dobrim ljudima, s malo lošijim ljudima. Sve zavisi kuda naiđeš. Sa životinjama raznim. Ovdje nemamo problema ni sa čim, ni što se tiče životinja. A kad priđemo gore, Ozrenu, gore ima vuka, medvjeda. Moraš biti aktivan, braniti se“, kaže Mujo.

„Dobri su nam ljudi. Imamo dosta jarana ovuda, ne diraju nas. Mi smo sami ovdje, nemamo nigdje nikoga. Još nigdje nismo smješteni. Kad se počnu janjiti onda se smjestimo negdje, janjimo i tako jedan mjesec i onda se opet krećemo“, objašnjava Sabahet.

Tada se stado udvostruči, te se u proljeće, prateći vegetaciju i odlazeći kući, vraćaju sa stadom od oko 800 ovaca.

„Ovo je vlašićka pramenka. Prezadovoljni smo s njom. Zimi se ovako krećemo, ljeti muzemo, pravimo sir, deveramo svakako da ostanemo živi“, priča nam Sabahet.

A više nego težak nomadski život od prirode i s njom danas u vrijeme modernih tehnologija izgleda gotovo nestvarno. Vjekovna tradicija nomađenja u BiH stara je više od 2.000 godina, a danas je još održava dio stočara iz srednje Bosne.

više na:https://www.federalna.ba/braca-tahirovici-sa-vlasica-medu-posljednjim-su-bosanskim-nomadima-ofcib?fbclid=IwAR3Jl9D6ZAeZOeaysEqlWUrB2e2Oe4xgwsfH7hQz0AXz-etQVybVHVwTmMs

federalna.ba/Ivana Đurđević-Bajić