Analitičari Odbora za oružane snage Senata tvrde da je sada BiH američki prioritet u regiji zbog ugrožene perspektive NATO-a.
Imenovanje Matthewa Palmera za specijalnog predstavnika američkog državnog sekretara za Balkan ozbiljno je shvaćeno u svim kabinetima, od Bruxellesa, preko Balkana do Moskve. Međutim, različito se tumače američke namjere i obim djelovanja. Za početak, treba razborito priznati da je nagli politički ofanzivni povratak SAD zapravo rezultat zakasnjelog američkog spoznavanja ozbiljnosti ruskog prisustva u ovoj regiji tek kada su ugroženi i američki interesi.
Dugogodišnje zapostavljanje Balkana i prepuštanje (kao evropski problem) na brigu neefikasnim evropskim saveznicima te činjenica da sa Daytonskim sporazumom i stvaranjem nezavisnog Kosova ova krizna žarišta nisu riješena, dovelo je do toga da Washingtonu promakne sistematično i temeljito rusko uvlačenje u regiju (ekonomsko, političko, medijsko, obavještajno i paravojno). Reakcije jesu bile pravovremene prilikom ruskih pokušaja prevrata i destabilizacije Crne Gore i Makedonije, koje su se iščupale iz zagrljaja i Rusije, i Srbije. Međutim, BiH je na istom putu ostala zaglavljena ruskom opstrukcijom putem satelitskih režima u Beogradu i Banjaluci, a Kosovo već dugo tavori na početnim rezultatima državne samostalnosti. Dakle, alarm je upaljen pošto je rusko djelovanje ugrozilo „projekat Kosovo“ i nastavak procesa širenja NATO-a na BiH.
Nestabilan Balkan prijetnja Americi
Američku zabrinutost za interese indicira i to što je o ovim pitanjima koncem septembra raspravljao Odbor za oružane snage američkog Senata na saslušanju o stanju u oblasti sigurnosti u Jugoistočnoj Evropi. Zaključak Odbora je „da je neophodan jači angažman SAD-a u regionu, jer nestabilan i konfliktan Balkan podriva američku nacionalnu sigurnost i diplomatsko povlačenje bi bilo veliki američki poraz“. Šta će to značiti u praksi tek ćemo vidjeti, ali bitno je da je situacija na Balkanu definirana kao prijetnja Americi.
Reakcije Beograda i Moskve potvrđuju da američka inicijativa nije prazna priča. Šef ruske diplomacije Sergej Lavrov učestalo negoduje tumačeći Palmerov dolazak kao „pritisak SAD na neke zemlje zapadnog Balkana da pristupe NATO-u, iako one imaju pravo i na druge opcije“. A zatim je i direktnije optužio Washington rekavši da “SAD i neke vodeće zapadnoevropske države zahtijevaju da odgovorne bošnjačke i pojedine hrvatske političke partije zauzmu kurs za stvaranje unitarne države u Bosni. Cilj je jednostavan – uvesti BiH u NATO. I u tu svrhu, oni pribjegavaju raznim manevrima, uključujući reviziju rezolucije Vijeća sigurnosti UN“.
Beogradski analitičar i poznavalac američke politike Milan Mišić naglašava da je u Palmerovim izjavama da će „Washington pospješivati uključivanje Zapadnog Balkana u euroatlantske institucije“ zapravo skrivena poruka za Beograd. „Iako je Palmer do sada izjavljivao da SAD prihvataju srpsku neutralnost i da ulazak neke zemlje u NATO prije nego što postane članica EU nije uvjet, s obzirom na činjenicu da je većina zemalja EU to učinila pod krinkom „euroatlantskih integracija“, to je ipak uvjet koji se prešutno podrazumijeva“, kaže Mišić. Historičar Saša Adamović predviđa rigidan američki odnos tj. „da će se od Srbije i dalje tražiti da prizna nezavisnost Kosova i Metohije.“
Osim toga, u srbijanskoj političkoj javnosti sazrijeva stav da RS postaje posebno opasan balast Srbije, jer je ponašanje Dodika i proruski karakter ovog bh. entiteta na Zapadu shvaćeno kao prepreka za ulazak BiH u NATO pa će od SAD i Zapada biti i tretiran kao ometač, a isto tako i Srbija dok god podržava Dodika. To može biti štetno za evropske ambicije Srbije.
Beogradska verzija američkog plana
Pripremajući javnost za neminovne prelomne promjene beogradski režimski mediji nedavno su objavili detalje navodnog tajnog plana SAD za Balkan pozivajući se na bivšeg ambasadora SAD u Beogradu Camerona Mantera kao izvor. Očekivano, „američki plan“ u pet tačaka je baš ono što Srbiji gotovo da odgovara!
Kao prvo, Kosovo bi se riješilo podjelom tako da sadašnja srpska enklava oko Kosovske Mitrovice pripadne Srbiji sa posebnim statusom, koji bi imali i pravoslavni manastiri. Drugom tačkom potvrđena je cjelovitost BiH bez prava RS na otcjepljenje (iako je oboje već utvrđeno Ustavom), ali uz stvaranje ekonomske i carinske unije RS i Srbije. Primjećujemo da obje tačke gotovo opisuju faktičko stanje tako da se ovdje priželjkuje još samo američki pečat. Treća tačka se odnosi na proširenje prava na autonomiju Albanaca u Sjevernoj Makedoniji čime bi se ublažila bol kosovskih Albanaca zbog gubitka mitrovičke enklave. Na ovom mjestu se može posumnjati u američko autorstvo „plana“ jer se radi o „politici kompenziranja“ gubitka na jednoj strani dobitkom na drugoj koja je tipična baš za beogradski establišment i već je demonstrirana povezivanjem rješenja za Kosovo sa BiH tj. RS. Nadalje, režimski mediji su „plan“ garnirali i projekcijom stvaranja „bescarinske balkanske unije“ sa otvorenim granicama i naznakama nekog novog „Marshalovog plana“ po kojem bi SAD i zemlje EU uložile u regiju oko 10 milijardi dolara.
Teško se oteti dojmu da se možda radi o srbijanskom spinovanju usmjerenom na domaće stanovništvo, tj. o plasiranju opcije legalizacije postojećeg stanja po diktatu izvana. Istovremeno, ovo je poruka i američkim zvaničnicima o prihvatljivim opcijama za Beograd. U svakom slučaju, na ovaj nedavni probni balon javnost još nije reagirala ne/odobravanjem, a sa američke strane izostao je demantij, što se može različito tumačiti. Međutim, sigurno je da su u SAD konačno objektivizirali rusku prijetnju u regionu.
Detekcija ruskih uticaja
Analitičari aktuelne vanjske politike SAD tvrde kako je sada ustvari BiH američki prioritet u regiji zbog ugrožene perspektive NATO-a, a da je rješenje kosovskog pitanja drugi i lakši zadatak. Kosovo se smatra završenom stvari kojoj su ostali za riješiti samo detalji, dok je fokus na BiH zbog aktivnog ruskog podrivanja politike Saveza. Na već pomenutom Odboru za oružane snage Senata SAD čula se preporuka da bi „SAD sada trebale udvostručiti napore u BiH upravo zbog ruskog uticaja.“
Odbor je i precizno detektirao ruske uticaje. Janusz Bugajski, ekspert organizacije „Center for European Policy Analysis“, razlikuje pet vrsta djelovanja Moskve u regiji, a koje prepoznajemo u praksi političkih snaga: (1) promoviranje lokalnog nacionalizma kako bi se potkopala podrška NATO-u i raspirivale tenzije između rivalskih nacionalističkih strana; (2) korumpiranje političara i biznismena i prodor u državne institucije preko njih: (3) iskorištavanje energetske ovisnosti BiH i ucjenjivanje na političkom planu; (4) proruska i anti-NATO propaganda putem uspostavljenih medija i (5) učvršćivanje društvenih veza Rusije i RS preko SPC, stranaka, kulturnih i humanitarnih organizacija itd.
Damon Wilson iz organizacije Atlantic Council na Odboru je tvrdio da je „Rusija manje fokusirana na održavanje svog ograničenog uticaja u regiji, a više na narušavanje američkog uticaja ometanjem procesa integracija BiH u NATO i EU“. Dio učesnika čak se složio da se „ne može zamisliti novi konflikt na Kosovu, ali da je sukob u BiH moguć.“ Bugajski je to pojasnio izjavom na Odboru da: „Ne mislim da bi u ovom trenutku srpsko rukovodstvo u RS to željelo. Ali oni se igraju sa idejom odvajanja, igraju se sa idejom nefunkcionalne ili propale države. Banja Luka zapravo postala mjesto najvećeg ruskog upliva Rusije. Vjerovatno više i od Beograda“.
Za ilustraciju rečenog podsjetimo na formiranje obavještajnog centra pod krinkom humanitarne misije u Nišu, ozbiljan ruski obavještajni prodor u razne sfere društva, trenažnu podršku ruskih instruktora policiji RS te formiranje sasvim ilegalnih kampova za vojnu obuku srpske mladeži iz RS i Srbije. Sve su to ruske metode i instalacije sa kojima će SAD svakako doći u konflikt pri konkretnim potezima iz dijela Palmerove agende o nastavku priključenja BiH euroatlantskim savezima, a posebno kada načne vojnu neutralnost Srbije.
„Konfliktan Balkan prijetnja sigurnosti SAD“
U tom pravcu i treba očekivati američko djelovanje koje će biti bazirano na zaključku da „nestabilan i konfliktan Balkan podriva američku nacionalnu sigurnost.“ Kakvim mjerama su SAD zaista naumile zaštiti svoj interes od ruskog djelovanja teško je otkrivati kroz otvorene izvore, koji ipak ukazuju da se nešto već događa. Upravo je u toku mediteranska turneja državnog sekretara Mikea Pompea (Italija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Grčka) kojom će se dodatno utvrditi stara i nova savezništva. Naslućujemo posebno instruiranje Grčke, tradicionalno sklone srpskoj politici, i Italije koja je nedavno neočekivano u Misiji EU u Sarajevu stala u zaštitu Dodika od discipliniranja zbog prevratničkih ideja. Dakle, Pompeova misija najvjerovatnije uključuje ograničavanje podrške Italije i Grčke Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku, ali i pojačavanje NATO savezništva sa ovim zemljama u okolnostima kad se Turska sve više okreće Rusiji.
Ova činjenica bi trebala biti putokaz i bh. političarima sklonim NATO putu BiH. Ako se zaista želi istrajati na putu ka Savezu, onda je neophodno birati snažna partnerstva sa zemljama koje strateškim interesima BiH neće suprotstavljati svoje parcijalne interese. Dakle, trenutak je za redefiniranje saveznika BiH na NATO-putu.
Novost je da u tom pravcu vidljivo sazrijeva mišljenje i među značajnim opozicionim političkim faktorima u RS. Pored ministara iz Saveza za promjene u VM BiH, koji se nisu povukli na Dodikov poziv, i Mladen Ivanić (PDP) je napravio iznenađujući otklon od ranijih tvrdih stavova. U najnovijoj izjavi u TV intervjuu rekao je: „Ako Dodik ozbiljno misli to da zaustavi, onda Predsjedništvo BiH mora donijeti novu odluku. Mislim da za to nema uvjeta i da je ovo bespotrebno iscrpljivanje. Godišnji nacionalni program (ANP) treba poslati i ući u sljedeći stepen saradnje s NATO-om, ali jasno reći da to ne znači članstvo, što su oni i rekli!“
Bez namjere da se Ivanića označi novim „američkim čovjekom“, prije ili kasnije realizatori priključenja BiH morat će imati uvjerljivog zagovornika te ideje i u RS.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera